ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

ELLE



REDATELJ: Paul Verhoeven
GLAVNE ULOGE: Isabelle Huppert, Charles Berling, Judith Magre, Laurent Laffite, Christian Berkel, Virginia Efira
TRAJANJE: 130 minuta

"Kako uspijevaš biti toliko groteskna?" -

Neobična je i prilično neuobičajna bila prošlotjedna najava zagrebačke premijere "Elle", novog filma nizozemskog filmaša Paula Verhoevena. Najavljivačica filma trebala je u nekoliko rečenica pozdraviti prisutne i najaviti film. Obzirom na način koji je izgovorila prezimena redatelja i glavne glumice velika je vjerojatnost da dama nije pretjerano upoznata s redateljem i glavnom glumicom filma. Nakon nespretnog izgovora prezimena osoba najvažnijih za film uslijedilo je trijumfalno poentiranje rečenicom u kojoj objašnjava otprilike da "Elle ne pripada trash filmovima prema kojima je Verhoeven poznat - poput "Sirovih strasti". Kratka najava bila je natopljena filmskim snobizom ("ovo nije nekakva glupost jer eto riječ je o europskom, nehollywoodskom filmu" - vjerojatna je poruka ) i nevjerojatnim neznanjem i podcjenjivanjem filmografije Paula Verhoevena. Ništa protiv trasha; puno je filmskih bisera koji se vode kao trash, ali Verhoevenov hollywoodski iskorak (uz spomenute "Sirove strasti" u taj dio redateljeve karijere pripadaju i "Robocop", "Totalni opoziv", "Svemirski marinci") označiti trashom u najmanju je ruku neozbiljno. Posebno u trenutku najave Verhoevenovog novoga filma.



Verhoeven je impresivnu redateljsku karijeru napravio, između ostalih, na provokativnom prikazu i seciranju tamne strane ljudskoga uma i ponašanja. U fokuse redateljeva interesa su, prije svih, bili nasilje i seksualnost (ne nužno tim redoslijedom). Provokativnost, oštricu Verhoevenovoga filmskog izričaja nisu otupjela niti često zahtjevna, unaprijed određena pravila igre hollywoodskih kompanija. Kalkuliranja nije bilo u SAD-u pa nema razloga da ga bude u recentnim projektima koje redatelj snima u Europi. Upravo takav je i "Elle" - Verhoeven odmah udara u glavu. Uvodne minute donose nam scene silovanja. Žrtva je Michele Leblanc, uspješna poslovna žena vlasnica kompanije za razvoj računalnih igrica


"Elle" nije ni prvi, sasvim sigurno ni posljednji film koji prikazuje seksualno nasilje odnosno silovanje žene. Međutim, riječ je o filmu koji izbjegava već viđeno u filmovima slične tematike. Za razliku od prikaza trauma i posljedica žrtve priča filma odlazi u potpuno neočekivanom smjeru. Michele nije otišla na policiju, prijavila zločin i(li) potražila pomoć. Tek nakon nekoliko dana, gotovo službeno, upoznaje prijatelje (istina, teško je govoriti o prijateljstvu kada je Michele u pitanju) s neugodnim događajem. Žrtva ne želi da institucije odrade posao, njene namjere su potpuno drugačije.
Kako minute filma odmiču i saznajemo sve više detalja iz privatnog i poslovnog života glavne protagonistkinje filma tako postaje jasnije zbog čega napad nije prijavljen. Michele proživjela i preživjela duboku traumu iz prošlosti. Ona je control freak, manipulatorica koja se savršeno snalazi u životnom kaosu ljudi koje poznaje. Kaosu koji i Michele kreira i potencira.


Perverzna i beskrupulozna, ledena Michele nije filmski lik koji osvaja simpatije gledatelja. Verhoevena ne zanimaju simpatije odnosno ulagivanje gledatelju. Lik Michele Leblanc poslužio je redatelju kako se pozabavio čitavim nizom pitanja koje su svakodnevica ljudskog postojanja. Nasilje i seks su spomenuti i oni su zaštitni znak ne samo filma već i čitave Verhoevenove karijere. Širenjem radnje na Michelinu obitelj, prijatelje i susjede redatelj nas suočava i s pitanjima bračne (ne)vjernosti, obiteljskog naslijeđa, lažnog prijateljstva i malograđanskog mentaliteta. Posebno su dojmljive scene na božićnoj večeri. Većina prisutnih toliko je duhovno i moralno posrnula da i nebesa teško mogu pomoći. Uz sve navedena propitkivanja redatelj nije propustio spomenuti krizu bračne zajednice.
Film je začinjen crnim humorom. Humor je obzirom na događanja i likove morao biti crn. Neki od likova toliko su groteskni da je crnohumorno, cinično ismijavanje jedini pravi izbor.



Glumački, film je pod punom kontrolom Isabelle Huppert. Glumica je zastrašujuće uvjerljiva u ulozi Michele, ledeno hladna i efikasna u odlukama koje donosi. Od ostatka glumačke ekipe teško je izdvojiti neko ime. Ne zbog neuvjerljivosti glumačkih izvedba već zbog nevjerojatne galerije bizarnih, ali ne umjetnih likova. Ajd' možda vrijedi spomenuti i prvog među jednakima - Cristiana Berkela u ulozi izgubljenog Michelinog sina Richarda.
"Elle" je novi film Paula Verhoevena. Nizozemski se filmaš (ponovo) bavi seksom i nasiljem, propitkuje, pomalo i provocira. "Elle" nije ugodno filmsko iskustvo, likovi nisu simpatični i dragi. No, Verhoeven ne okreće glavu nego sirovo prikazuje tamnu stranu ljudske psihe. Stvari koje nisu ugodne za gledanje odnosno filmsku ekranizaciju ne znače da ne postoje. Redatelj to zna i ne ustručava nam ih se prikazati.

OCJENA: 9



petak, 25. studenoga 2016.

DOLAZAK



REDATELJ: Dennis Villeuneuve
GLAVNE ULOGE: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker
TRAJANJE: 116 minuta
NAZIV ORIGINALA: Arrival

"Sjećanja su, ponekad, čudna stvar." - Louise Banks

Nakon prvog gledanja trailera za film "Dolazak" u zraku je ostalo samo jedno pitanje - Je li moguće napraviti originalan film o susretu s vanzemaljcima?. Nakon silnih kontakata, bezdana, bliskih susreta i dana nezavisnosti postoji li nešto novo, nešto što do sada nismo vidjeli na filmu? Trailer je izgledao vrlo dobro, ali priče o traileru su više-manje iste. Najave često znaju prevariti, ionako se i od loših filmova može napraviti (barem) dobar trailer. Razlog optimizmu i nada da priča o prvom kontaktu nije iscprljena svakako je bio kanadski redatelj Dennis Villeneuve. Villeneuve je posljednjih godina snimio nekoliko sjajnih filmova o temama puno puta viđenim na velikom platnu (otmica, borba protiv narko kartela... ). Filmovi su to s snažnim redateljskim potpisom, drugačiji od ostalih sa sličnom tematikom. Upravo je takav i "Dolazak" - originalan prvi kontakt, predivno snimljen jedan od najozbiljnijih kandidata za film godine.




Svijet je u panici; neidentificirani leteći objekti rasporedili su se na nekoliko lokaciji. Svemirski brodovi visoki 500 metara na nebu su i čekaju. Vanzemaljci su stigli, ali to isprva, čini se,  pretjerano ne uzbuđuje profesoricu Louise Banks, najpoznatiju i najpriznatiju svjetsku lingvisticu. Redovito odlazi na nastavu, odustaje tek kada se učionica ispraznila. Vanzemaljci su važniji od njenih predavanja. Ubrzo nakon dolaska Louise posjećuje pukovnik Weber. Američka vojska treba prevoditeljicu sposobnu dešifrirati jezik vanzemaljaca. Prvi kontakt pukovnika i profesorice prolazi neuspješno, ali ubrzo Louise pristaje otići na jednu od lokacija na kojoj se nalaze tajanstveni leteći objekti.....


Film funkcionira na dvije razine koje povezuje lik profesorice Banks. Prva je priča o odnosu Louise i njene kćeri dok se druga odnosi na susret i komunikaciju s vanzemaljicima. Iako priče naizgled nisu povezane one se savršeno nadopunjuju. Nevjerojatna je količina empatije koju redatelj pokazuje prema likovima filma, ponajviše prema Louise. Trenuci prvog susreta Louise s vanzemaljcima prikazani su s puno dramatike i detalja. Profesorica je istovremeno uzbuđena, zbunjena, preplašena i zadivljena. Redatelj je Louise prikazao upravo onako kako bi obična žena (ili čovjek) reagirala na situaciju. Redateljev trud da gledatelju prenese emotivna stanja glavne junakinje bio bi nemoguć bez još jednog izvrsnog izdanja Amy Adams. Njena interpretacija ključ je uspjeha i uvjerljivosti priče filma, ona je izvrstan primjer ženske duhovne i emotivne snage. intelektualnih sposobnosti. U dosadašnjoj karijeri Amy Adams ima niz vrlo dobrih i odličnih izdanja, pet nominacija za "Oscara". Uloga u "Dolasku" najzrelija je i najkompleksnija u dosadašnjoj glumičinoj karijeri. Šesta nominacija je vrlo izvjesna.



"Dolazak" nije jedan do onih SF filmova nakon kojih se treba potražiti dodatna objašnjenja s područja fizike i astronomije. Redateljski jezik Denisa Villeneuvea jednostavan je i gledatelju jasan. Važan detalj jer "Dolazak" sugerira da  jezik uvjetuje spoznaju. 
Gledatelji željni filmskog obračuna s vanzemaljcima poput onoga u "Danu nezavisnosti" vjerojatno će iz kino dvorane izaći nezadovoljni. Umjesto akcijskog okršaja redatelj je snimio film o susretu s vanzemaljcima koji najviše govori o nama. Ljudima. Vječnim ljudskim temama, ali i svijetu u kojem živimo. "Dolazak" na diskretan način prikazuje utjecaj medija na svakodnevni život. Razmjere panike koja polako preuzima ljudsko društvo nakon dolaska aliena gledatelj većinom saznaje preko televizijskih izvještaja. Kako vrijeme prolazi tenzije rastu, panika je sve veća. U pozadini pregovora između ekipe koju predvodi profesorica Banks s hektopodima Abottom i Costellom (tako je Ian Donnelly, prvi suradnik profesorice nazvao vanzemaljce) odvija se globalna vojno-politička aktivnost. Zanimljivo je da film kao kreatore politike i ponašanja prema vanzemaljcima ističe Rusiju i Kinu. SAD je korak iza, slijedi njihove akcije. Redateljevo viđenje odnosno komentar trenutnog svjetskog poretka ili umiljavanje tamošnjoj publici? Prosudite sami.



Dva su bitna detalja kojima se film bavi a tiče se današnje stanja ljudske vrste. Prvi je razjedinjenost, manjak solidarnosti i povjerenja među narodima, državama u cilju postizanja višeg cilja. Drugi je nedostatak tolerancije odnosno ta vječna potreba pripadnika ljudske vrste za uništenjem nepoznatog, svega onog što ne razumiju. Sve što je drugačije, strano ne može biti prijateljsko često se moće čuti i vidjeti u svijetu kojem živimo.
Najsnažnija poruka koju film šalje je vrijednost života. U cijeloj svakodnevnoj strci, zbrci i jurnjavi zaboravljamo da je život najveća vrijednost i bogatstvo koje imamo. Da, život je opterećen problemima, nedoumicama i nepravdama ponekad i tragičnim događajima, ali je i dalje najveći dar koji smo dobili. Često zaboravljamo na tu činjenicu. "Dolazak" je stigao da nas podsjeti.



Kao i uvijek Villeneuve je vizualno besprijekoran. Tmurno, olovno nebo gledamo cijelim trajanjem fima; ono pojačava neizvjesnost raspleta. Kadrovi su kristalno čisti, jasni i često izgleda kao da je pred gledateljem intimni art film a ne projekt težak pedesetak milijuna dolara. Unutrašnjost svemirskog broda, Abbott i Costello te način njihove komunikacije napravljeni su na originalan način. "Dolazak" je film koji jednako oduševljava izgledom i sadržajem. I glazbom.
Uz spomenutu, izvrsnu Amy Adams najvažnije uloge u filmu tumače Jeremy Renner i Forest Whitaker. Renner tumači Iana Donnellya čovjeka koji potvrđuje da iza svake uspješne žene stoji muškarac. Forest Whitaker je uobičajeno pouzdan u ulozi pukovnika Webera, produžene ruke vojnog vodstva SAD-a.
"Dolazak" je predivno snimljen, poetičan, pametan, slojevit i emotivan film kojim kanadski redatelj Denis Villeneuve potvrđuje status jednog od najboljih filmaša današnjice. Film koji spada u najvrednija ovogodišnja ostvarenja te zaslužuje nekoliko gledanja. Nakon "Dolaska" ideja o nastavku "Blade Runnera" koji režira Villeneuve ne izgleda loše.

OCJENA: 10


ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

ČUDESNE ZVIJERI I GDJE IH NAĆI



REDATELJ: David Yates
GLAVNE ULOGE: Eddie Redmayne, Ezra Miller, Colin Farrell, Samantha Morton, Dan Fogler, Katherine Waterston, Jon Voight, Ron Perlman
TRAJANJE: 133 minute
NAZIV ORIGINALA: Fantastic Beasts and Where To Find Them

"Vi ste vrlo zanimljiv čovjek gospodine Scamander"

Pet je godina prošlo od završetka filmskog serijala o Harryu Potteru. "Darovi smrti", posljednja dva filma serijala temeljena su na jednoj, zadnjoj knjizi o malom čarobnjaku (sličan komercijalni trik  primjenili su, između ostalih, i tvorci "Sumrak" sage te "Igara gladi") i bili su uvjerljivo najmračniji dijelovi serijala. Nakon velikog finala, obračuna Harrya i Lorda Voldermorta (koji je podjednako oduševio publiku i kritiku) počele su, isprva sramežljive, kasnije sve ozbiljnije najave o ekranizaciji romana "Čudesne zvijeri i gdje ih pronaći" autorice J.K. Rowling, žene zaslužne za serijal o Harryu Potteru. Rowling se odlučila za snažnu kontrolu nad projektom - spisateljica je postala i jedina scenaristkinja. Redatelj se nije mijenjao, David Yates režirao je posljednja četiri filma o Harryu Potteru i tu nikakvih dvojbi bilo nije (barem što se tiče gospođe Rowling i čelnika "Warnera"). Nastavak suradnje s Yatesom zapravo je mudra odluka; "Čudesne zvijeri..." sadrže mnoge, više ili manje skrivene, poveznice sa serijalom o Potteru tako da uopće nije loša odluka da posao nastavi čovjek s iskustvom uspješnog prenošenja Rowlingove magije s knjige na film.



Upoznajte Newta Scamandera. Newt je magiozoolog sa plemenitom misijom. Putuje svijetom i sakuplja neobične, rijetke čudesne zvijeri i sprema ih u kofer. Mnoge Newtove zvijeri ugrožene su, nalaze se pred istrebljenjem i mlađahni sakupljač ih čuva i(li) odnosi u prirodno stanište, mjesta na kojem mogu nastaviti živjeti. Neki od stanovnika Newtovog kofera mogu postati opasni za okolinu, ali mlađahni Scamander zna kako ih obuzdati i pripitomiti. Godina je 1929 (godina rođenja Lorda Voldemorta - nije važno za priču filma, ali zgodno je spomenuti detalj koji podsjeća na serijal o malom čarobnjaku), Scamander je upravo stigao u New York. Razlog dolaska u Ameriku je pronalaženje utočišta za stanovnika kofera. Ubrzo nakon dolaska Scamanderovi planovi se mijenjaju; jedna čudesna zvijer imenom Šnjofavac je pobjegla i Newt kreće u potragu....


Bez obzira na povezanost "Čudesnih zvijeri" i serijala o Harryu Potteru (prije svega zbog autorice književnog predloška i redatelja) priču o Newtu Scamanderu ne treba previše opterećivati usporedbama sa serijalom o malom čarobnjaku. Upravo u tom pravcu kreće se i radnja filma. Iako u filmu možemo pronaći više referenci na Harry Potter serijal, "Čudesne zvijeri...." su svoj, poseban film. Glavni lik filma se ne traži, ne mora otkrivati vlastitu misiju i značenje. Scamander je formirani lik, ima svoju misiju koja spletom okolnosti postaje veća i značajnija od spašavanja čudesnih zvijeri. O Scamanderu, točnije njegovoj prošlosti vjerojatno ćemo saznati više u filmovima koji slijede (najavljena su četiri nastavka). Redatelj je stvorio novi, magični svijet, odmaknuo se od Potter serijala i snimio film koji je radnjom i ugođajem namijenjen nešto starijoj djeci. Najmlađim gledateljima teško će biti u potpunosti razumjeti dio priče koji se odnosi Credenceu Bareborneu (treba priznati da i dijelovi scenarija nisu najbolje ispleglani). Poneka scene (opet one koje se dotiču Credencea i glavnih negativaca filma) mogla bi biti previše za najmlađe a nije lako pohvatiti i sva imena zvijeri (tijekom gledanja filma prisutni najmlađi gledatelji imali su česta pitanja za odraslu pratnju). Ozbiljniji, mračniji detalji filma potpuno su u funkciji filma i "Čudesnim zvijerima..." daju dozu dramatičnosti, napetosti i žanrovsku raznolikost.


Yates je potpuno otpustio kočnicu i stvorio svijet magije, čarobnjaka i stvorenja koji je užitak gledati. Unatoč ponekom, srećom rijetkom, pretjerivanju s efektima, vizualno film izgleda fantastično. Dizajn, izgled čudesnih zvijeri odgovara nazivu filma, zvijeri su važni protagonisti filma i kod gledatelja izazivaju niz emocija. Od smijeha kada je u akciji Šnjufovac pa do iskrenog divljenja prema uzvišenosti i kraljevskoj moći Franka. Da, naslov filma  pogađa u sridu: Newtove zvijeri doista su čudesne.
Scenografija i kostimografija su besprijekorno izvedeni. Redatelj je stvorio čarobni svijet upravo onakav kakav mora biti. Raskošan, prepun boja i detalja te bića kakva se mogu pronaći u bajkama. Upravo to, između ostalog, "Čudesne zvijeri...:" i jest - uzbudljiva, vizualno impresivna filmska bajka.



Redatelj film ne propušta, diskretno i većinom nenametljivo, poslati poruke o važnosti tolerancije i prijateljstva. "Čudesne zvijeri...:" tematizira i obiteljsko nasilje (prema djeci) bez pretjerivanja, ali na jasan i lako čitljiv način.
Osim poneke reference na serijal o Harryu Potteru u filmu se mogu prepoznati sličnosti s još nekim filmovima ("Ljudi u crnom" i "Čuvari galaksije naprimjer - Prutak podsjeća na baby Groota).
Smiješnih i duhovitih trenutaka filmu ne nedostaje. Glavni proizvođači duhovitih trenutaka su slučajni Newtov partner Kowalski (zabavni Dan Fogler) i u tekstu spomenuti Šnjufavac. Nisu jedini koji će Vas nasmijati u filmu, ali su najzabavniji.
Eddie Redmayne iznimno je raspoložen i razigran u ulozi Newta Scamandera. Redmayne je uvjerljiv i zabavan u ulozi sramežljivog, rastresenog i djetinjastog magiozoologa koji se bolje razumije i slaže s čudesnim zvijerima iz kofera nego pripadnicima svoje vrste. "Čudesne zvijeri..." (barem za sada) nemaju snažnog glavnog negativca. Graves (tumači ga Colin Farrell te u kratkom pojavljivanju Johnny Depp) me nije uvjerio da je dovoljno jak negativac za serijal. No nastavci slijede....
Ženski dio ekipe predvodi Katherine Waterston u ulozi Tine, djevojke koja polako okupira Newtovo srce.
"Čudesne zvijeri i gdje ih naći" vizualno je impresivan, beskrajno zabavan i duhovit film. Zaboravite Harrya Pottera, novi čarobnjak je u gradu. Njegovo ime je Newt Scamander.

OCJENA: 8




petak, 18. studenoga 2016.

ŠTO GOD USPIJE




REDATELJ: Woody Allen
GLAVNE ULOGE: Larry David, Evan Rachel Wood, Adam Brooks, Henry Cavill,
TRAJANJE: 93 minute
NAZIV ORIGINALA: Whatever Works
GODINA PROIZVODNJE: 2009


"Što god uspije" savršeno sumira Allenovu karijeru 2000-ih prepunu oscilacija u stilu i kvaliteti. Ona je poput kasnijeg albuma zastarjelog benda, pomalo prenatrpana i derivativna, ali ispunjena talentom i šarmom koji su obilježili Allenovo postojanje. Iako je riječ o filmu koji neće dugo ostati u sjećanju gledatelja, "Što god uspije" pokazuje koliko Allen može biti zabavan, čak i kada je na auto-pilotu. Udružen s Larryem Davidom, ostvaruje određenu komičnu gorčinu koju nismo osjetili još od "Razarajući Harry".



Boris Yellnikoff pripada ekstremnoj klasi mizantropa. Vrijeđa djecu kojoj predaje šah, javno govori o vlastitoj intelektualnoj superiornosti i nikada, čak niti u najtežim trenucima, ne pokazuje empatiju. Da, uloga kao stvorena za Larry Davida s dodatkom Allenovske neuroze, budući da Boris nekoliko puta doživljava filozofske napadaje panike. Yellnikoff je najbitniji element filma te bi se bez njegove snažne prisutnosti sve vrlo brzo raspalo. Zaplet nastaje kada Boris bezvoljno odluči pomoći djevojci s juga SAD-a, kod koje primjećuje stereotipne primitivizme koje i sam redovno spominje. Njegova misija postane da je učini kulturnom i educiranom osobom, a nakon niza zanimljivih situacija neobično poznanstvo završava brakom. Brak dovodi do novih figura s juga i novih kontrasta između svjetova. 


Budući da je ideja za film nastala '70-ih (smrt komičara Samuela "Zero" Mostela odgodila je realizaciju projekta), osjete se zastarjeli društveni komentari koji ponekad pogađaju metu, a ponekad izgledaju odnosno zvuče pomalo arhaično . Između ostalog, kritizira se južnjački primitivizam i konzervativnost (Allen je u jednoj sceni gotovo predvidio novoizbranog predsjednika SADa Donalda Trumpa) te intelektualna nemoć mlađih generacija. Allen se uspješno izvlači iz neuspješnih scena pomoću glavnog protagonista koji i sam ponekad djeluje posve izgubljeno. Redatelj na kraju ipak naginje prema komičnom efektu, što je mudar izbor, budući da je ideja previše apsurdna da bude ozbiljna. Odabir Larrya Davida se pokazao kao iznimno sretan izbor. Lik koji je na papiru vjerojatno izgledao kao neuvjerljiva karikatura uz slavnog komičara postaje nevjerojatno urnebesan protagonist čija mržnja stvara iznenađujuć efekt za Allena - životnu gorčinu. Scenarij ujedno i predstavlja Allenove komične efekte novoga tisućljeća, niz šala koje postaju ili puni pogodak ili potpuni promašaj. Zato je odabir glumaca za slavnoga redatelja postao najbitniji faktor, onaj o kojemu je ovisila kvaliteta. Film ima velike probleme s tempom. Nakon dinamičnog i efektivnog prvog čina ulazimo u drugi čin koji je naizgled bezidejan. Ovdje dobivamo i prve tragove Allenovskih klišeja koje redatelj neuspješno pokušava zaobići već desetak godina. Predvidivost je ipak donekle izliječena iznenađujuće idiličnim i živahnim krajem.


Woody Allen, unatoč ponekim vrhunskim hitovima (Match Point, Vicky Cristina Barcelona), nije bio u stanju izjednačiti uspjeh '80-ih i '90-ih. Činilo se da će tako i ostati, no par godina kasnije izlazi film kojim je iznenadio publiku diljem svijeta i ponovno ušao u utrku za Oscare. Allenova fascinatna karijera se nastavlja...

Autor recenzije: Filip Zekić

četvrtak, 17. studenoga 2016.

LOVING




REDATELJ: Jeff Nichols
GLAVNE ULOGE: Ruth Negga, Joel Edgerton, Alano Miller, Will Dalton, Marton Csokas, Sharon Blackwood
TRAJANJE: 123 minute


Nakon što je u posljednjih nekoliko godina zaredao sa vrlo zanimljivim, od publike i kritike prihvaćenim projektima ("Mud", "Take Shelter" i ovogodišnji "Midnight Special"), američki redatelj Jeff Nichols prihvatio se najvećeg izazova u dosadašnjoj karijeri. Za novi projekt izabrao je ekranizaciju istinite priče o bračnom paru Loving. Godina je 1958 Richard, bijelac i Mildred, crnkinja odlučili su napraviti nešto što tisuće zaljubljenih urade svake godine. Vjenčati se. Zbog rasnih podjela, segregacije koja je zapisana u zakonima države Virginije, Richard i Mildred sudbonosno su da izrekli u Washingtonu uz svjedočenje mladenkinog oca. Brak je sklopljen u tajnosti, bez svečanosti i ceremonije. Nakon vjenčanja planovi obitelji Loving o budućem životu raspadaju se u sekundi. Zbog kršenja zakona u Virginiji par je uhapšen i ukoliko žele ostati slobodni Richard i Mildred moraju napusiti dom




Film započinje u laganom ritmu. Ljubav između Richarda i Mildred u prvim minutama nije zabranjena i uvod ne nagovještava iskušenja koja očekuju glavne protagoniste. U redu, redatelj sugerira da Mildred i Richard nisu uobičajna pojava u Virginiji krajem pedesetih godina prošloga stoljeća. Neki od susjeda, sugrađana pa i članova obitelji čudno gledaju na ljubavnike, ali nasilje, direktni pritisak ne postoji. Ako je i postojao, redatelj ga ne pokazuje. Međutim, u trenutku kada je veza ozakonjena počinje borba obitelji Loving. Usred noći policija provaljuje u kuću i odvodi supružnike, baca ih u zatvor. Trenutak je to u kojem gledatelj otkriva pravu istinu. Spodobe s bijelim kapuljačama, zapaljeni križevi nisu potrebni. Sustav odnosno zakoni države Virginije protive se miješanju rasa. Zakoni omogućuju rasistima u uniformi da uhite i zatvore trudnu ženu i da Richarda i Mildred Loving osude na zatvorsku kaznu koju mogu zamijeniti sa dugogodišnjim izgonom iz države. Jedini razlog progona je ljubavna priča koja dovodi do zabranjenog braka.



Borba protiv sustava ljubavnu priču stavlja na velika iskušenja i filmu daje posebnu dramatiku. Upornost i snaga ljubavi kojom obitelj Loving, unatoč svim problemima, ostaje na okupu izazvala je promjene u američkom zakonodavstvu i društvu u cjelini. Veličina i značaj slučaja Loving nije utjecala na redatelja da fokus priče skrene s Mildred i Richarda (oni su glavni junaci filma, ali i čitave priče o ukidanju Zakona o zabrani međurasnih brakova). Film pokazuje pravosudne i medijske detalje slučaja, ali cijelim trajanjem filma u središtu zanimanja redatelja ostaje obitelj Loving,  Mildred i Richard, te njihov odnos sa roditeljima i rođacima. Odnos je to koji kroz godine donosi uspone i padove, tugu i veselje, strepnju i neizvjesnost, ali niti jednog trenutka ne postoji sumnja u ljubav i zajednički život. Ljubav u Nicholsovu filmu ima svevremenske poruke; ona pokreće promjene i vrijedna je borbe čak i kada najbliži sumnjaju u sretan završetak (npr. Richardova majka). Iako je priča filma nabijena emocijama te se gledatelj vrlo brzo povezuje s glavnim junacima priče, redatelj niti jednog trenutka ne dopušta da film postane pretjerano patetičan natopljen lažnim emocijama. Gospodin i gospođa Loving simpatičan su i jednostavan par koji ne razmišlja o mijenjanju svijeta. Oni samo žele živjeti kao obitelj, zajedno s djecom. Međutim, samo živjeti kao obitelj nije jednostavno, zapravo nije zakonito u državi Virginiji krajem pedesetih godina 20 stoljeća ako Vaš životni partner ima krivu boju kože.



Kao i prethodni filmovi Jeffa Nicholsa, "Loving" ima prepoznatljiv redateljev rukopis. Polagano izmjenjivanje kadrova, smisao za detalje i sugestivne pokretne slike koje često govore više od riječi mogu se pronaći i u "Lovingu". Ne, nije "Loving" film bez mane; prvi dio filma (otprilike prvih sat vremena) za nijansu intimnije i snažnije prikazuje ljubavnu priču, ali i brutalnost sustava personificiranog u liku šerifa Brooksa (vrlo dobri Martin Csokas). Postoje nekoliko detalja u filmu koji nisu potpuno razjašnjeni no to su tek sitnice prema vrijednosti cjeline.
"Loving" je film izuzetno snažnih glumačkih izvedbi. Prvenstveno se to odnosi na Joela Edgertona i Ruth Negge u ulogama Richarda i Mildred. Joel Edgerton izvrsno interpretira radišnog i poštenog američkog dečka. Richard je jednostavan tip, ne zanima ga politika i zapravo mu nije jasno zbog čega ih ne ostave na miru i puste živjeti. Kada u finalu filma slučaj Loving odlazi pred Vrhovni sud obitelj ne želi prisustvovati raspravi. Kada je odvjetnik upitao Richarda ima li poruku za suce on odgovara - "Recite sucu da volim svoju ženu". Rečenica koja govori više od svih odvjetničkih nadmudrivanja i nakaznih zakona.
Ako je Edgerton izvrstan onda je njegova glumačka partnerica Ruth Negga senzacionalna. Nevjerojatna je glumačka snaga kojom Negga interpretira Mildred. Mildred pokazuje nevjerojatnu snagu u teškim trenucima. Emotivna stanja Mildred Loving mogu se pročitati s njenog lica, bez ikakvih riječi i tu leži posebna vrijednost Neggine glumačke izvedbe.
"Loving" je ekranizacija emotivne i inspirirajuća ljubavne priče koja je promijenila američko društvo. Film sa izvrsnim glumačkim izvedbama i svevremenskim porukama koje ostaju u mislima dugo nakon izlaska iz kino dvorane.

OCJENA: 9




utorak, 15. studenoga 2016.

NOĆNE ŽIVOTINJE




REDATELJ: Tom Ford
GLAVNE ULOGE: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Isla Fisher, Aaron-Taylor Johnson, Armie Hammer, Andrea Riseborough
TRAJANJE: 110 minuta
NAZIV ORIGINALA: Nocturnal Animals

"Uživaj u svojem apsurdnom svijetu."

Svaki ljubitelj knjige ima neko posebno djelo koje inspirira, mijenja percepiju svijeta, potiče na razmišljanje i izvlači emocije. Knjigu koja tjera na razmišljanje o vlastitom životu, budućnosti ali i prošlosti. Upravo takvu knjigu dobila je Susan Morrow, uspješna vlasnica galerije u Los Angelesu. Susan je uspješna poslovna žena koja duboko u sebi skriva nezadovoljstvo privatnim životom. Počeo je još jedan vikend koji provodi sama (suprug je na još jednom neodgodivom putovanju) i Susan počinje druženje s knjigom koja je upravo stigla na njenu adresu. Naslov romana je "Noćne životinje" pisca Edwarda Sheffielda bivšeg Susaninog supruga....
"Noćne životinje" drugi je redateljski projekt Toma Forda, fimaša i modnog dizajnera koji je pažnju filmske javnosti zaslužio prvijencem "Samac" s Colinom Firthom i Julianne Moore u glavnim ulogama. Fordov film inspiriran je, pogađate, književnim predloškom "Tony and Susan" pokojnog američkog pisca Austina Wrighta. "Noćne životinje" nagrađene su na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji. Domaću premijeru film je imao na ovogodišnjem Zagreb film festivalu i obzirom na ispunjenost kino dvorane "Noćne životinje" mogle bi privući pristojan broj gledatelja u redovnoj distribuciji.




"Noćne životinje" film je u filmu. U trenutku kada Susan počinje čitati knjigu gledatelj usporedo prati događanja u knizi i životnu priču čitateljice. Najbolji opis radnje dao je upravo redatelj kada je rekao da je "riječ o nepovezanim pričama koje hrane jedna drugu". Žanrovski "Noćne životinje" su kombinacija drame i trilera. Glavna protagonistkinja filma žena je koja ima sve a zapravo nema ništa. Površinski, prema javnosti stvari izgledaju izvrsno; uspješna poslovna žena udana za zgodnog frajera. Međutim, Susanin život potpuno je drugačiji. Posao kojim se bavi više je ne ispunjava, muškarac s kojim je u braku svakoga dana sve više postaje stranac, sumnja u njegovu nevjeru svakim je danom sve veća i snažnija. Sve su to razlozi za nesanicu i usamljenost. Roman kojeg dobija na od bivšega šlag je na tortu Susaninog nezadovoljstva. Uspomena na bivšeg supruga budi sjećanja i potencira preispitivanje možda i njene najveće životne odluke. Rastanka s Edwardom.



Ispreplitanjem priča redatelj progovara o čitavom nizu stanja ljudskog duha i tijela. Događanja opisana u knjizi koja šokira Susan sitovija je i nasilnija od detalja iz privatnog života glavne protagonistkinje. Nasilje i osveta, zločin i kazna glavni su sastojci romana "Noćne životinje". Susanina životna priča nešto je blaža, ali nikako i banalna. Nevjera i brak, otuđenost čovjeka osnosno žene koji u raskošnim domovima i uredima ne pronalaze ništo osim emotivne hladnoće i nedostatka ljudskosti te preispitivanje poteza iz prošlosti glavni su detalji Susanine priče. Redatelj nije optimističan prema Susan i svijetu koji je (nas) okružuje. Jedna od najdirektinijih poruka da više ne mora značiti i bolje je botoksom i plastičnim operacijama unakaženo lice Susanine poslovne suradnice.




Fordova dizajnerska ruka vidljiva je, prepoznatljiva u izgledu filma. Interijeri su uređeni s puno pažnje i detalja, raznolikost boja dominira u pojedinim kadrovima, Ford pleše na rubu kiča, ali granicu ne prelazi. Fotografija filma je impresivna, Fordov film ispunjen je kristalno čistim, prelijepim kadrovima.
"Noćne životinje" okupile su izvrsnu glumačku ekipu. Film nose Jake Gyllenhaal i Amy Adams, glumci u dvostrukim ulogama. Velika je vjerojatnost da će Amy Adams i šesti puta biti nominirana za "Oscara" (ako ne za nastup u "Noćnim životinjama" postoji i drugi adut; "Dolazak" Dennisa Villeneuve druga je glumičina ovogodišnja oscarovska uloga). Glumica je vrlo dobra u interpretaciji žene razorene nezadovoljstvom sadašnjosti vlastitog života i sumnje da je život odvela u krivom smjeru zbog velike životne pogreške. Treba spomenuti i Michaela Shannon u još jednoj izvrsnoj ulozi. Shannon tumači policajca Bobby Andesa, čovjeka željnog iskupljenja prije kraja života. Smrt je vrlo blizu i Bobby želi učiniti nešto da promijeni stvari.
"Noćne životinje" drugačiji je, pomalo i neobičan projekt. Film u filmu koji pričom i temama protagoniste tjera na razmišljanje. Preispitivanje i razmišljanje redatelj prenosi i na gledatelja koji nakon gledanja odlazi zadovoljan, s mislima na pogledani film, ali i razmišljanima o vlastitim životnim odlukama.

OCJENA: 8



nedjelja, 13. studenoga 2016.

INFERNO




REDATELJ: Ron Howard
GLAVNE ULOGE: Tom Hanks, Felicity Jones, Omar Sy, Irfan Khan,
TRAJANJE: 121minuta

"Ti si posljednja nada čovječanstva."

Nakon što je riješio slučaj Svetog grala i pronašao potomka Isusa Krista te otkrio tajnu Iluminata simbolog Robert Langdon ponovo je u nemogućoj misiji. Budi se u bolnici u Firenzi razbijene glave i bez pamćenja. Dobro, nije baš potpuna amnezija, ali Langdon se ne može sjetiti kako je dospio u bolnicu. Ubrzo nakon buđenja Langdon je brži od metka, izbjegava likvidaciju i bježi iz bolnicu. U bijegu mu pomaže Sienna Brooks, liječnica koja je preuzela brigu o Langdonu nakon dolaska na liječenje. Doktorica pruža utočište Langdonu koji se pokušava prisjetiti zbog čega je završio u bolnici razbijene glave.....



Nakon što su Brownove ekranizacije zaradile više od 1.2 milijarde dolara u svjetskim kinima očekivala se brža realizacija trećeg filma. Međutim žurbe nije bilo; od premijere "Anđela i demona" pa do realizacije "Inferna" prošlo je sedam godina. U međuvemenu Brown je izdao i "Posljednji simbol" no čelnici "Columbije" odlučili su preko reda ekranizirati "Inferno".
Zaplet "Inferna" bavi se ozbiljnijim i važnijim pitanjima za opstanak ljudske vrste nego "Da Vincijev Code" i "Anđeli i demoni". Ubrzani rast stanovništva dovodi do prevelikog uništavanja flore i faune, čovjek razara vlastiti dom i pitanje je vremena kada će planet otkazati poslušnost. Izazov s kojim se Langdon susreće jest plan da se likvidira pola ljudske vrste kako bi očuvali okoliš ili nastaviti sa dosadašnjim navikama i doživjeti potpuno uništenje za stotinjak godina. Zaplet odnosno prijetnja koja se nadvila nad čovječanstvo jedino je zanimljivo u trećem filmu o Robertu Langdonu.



"Inferno" je prilično konfuzan, kaotičan film. Problemi nastaju već u samom početku filma. Robert Langdon, vrhunski simbolog, znanstvenik s iskustvom spašavanja svijeta odnosno ljudskog društva budi se u bolnici s amnezijom. Gubitak pamćenja i nije toliko loša za napetost akcionog trilera s dodatkom povijesne misterije kako je "Inferno" zamišljen. Međutim Langdonov gubitak pamćenja daje "Infernu" veliku dozu iritantosti i pridonosi neuvjerljivosti priče. Ugledni znanstvenik mora se prisjetiti gdje se nalazi oružje za masovno uništenje, ali mu amnezija ne dopušta. Langdon se, primjerice, ne može sjetiti kako se zove napitak koji se ujutro ispija da bi se razbudili ali će se nakon nekoliko sekundi prisjetiti šifre za pristup mailovima. U redu, znam da amnezija ima različitih, ali Langdonova je doista posebna.
Gubitak pamćenja glavnog protagonista redatelj je iskoristio za pretjerano bombardiranje gledatelja flashbackovima i vizijama koje Langdon proživljava pokušavajući odgonetnuti zagonetke. I dok se poneki prikaz prošlih događaja može podnijeti teško su razumljive Langdonove vizije u trenucima dok proučava umjetnička djela nastala u dalekoj prošlosti. Vizije izgledaju kao doživljaji psihički uzdrmane ili nestabilne osobe nego čovjeka koji ima problema s gubitkom pamćenja.




Radnja filma prilično je neuvjerljiva jednako kao i "neočekivani obrat", saznanje da se doktorica Sienna Brooks pridružila Tamnoj strani. Teško je razumjeti zbog čega je negativcima trebalo toliko komplicirati oko, prema njihovu mišljenju, spasonosnog rješenja za čovječanstvo. Scenarij je napisan tako da likovi moraju gledateljima objasniti gotovo svaku scenu. Naravno da "Inferno" ima detalja nepoznatih prosječnom kino posjetitelju, ali doista je nepotrebno da Langdon govori doktorici da "drži njenu nogu". Vidimo profesore, nema potrebe ulaziti u detalje.
Scenaristi filma i redatelj Howard rizičan potez bitnim izmjenama u odnosu na književni predložak. Smanjili su manevarski prostor i onemugućili da barem obožavatelji knjige budu, barem djelomično, zadovoljni ekranizacijom. "Inferno" sa ovakvim  jednostavnim i mlakim završetkom filma teško može oduševiti.
"Inferno" je jedan od najslabijih filmova u kojem Tom Hanks tumači glavnu ulogu. Hanks je, kao i uvijek, posao odradio na pravi način, ali u slučaju "Inferna" pomoći ne može niti jedan od najboljih glumaca današnjice. Sve traženija Felicity Jones (za otprilike mjesec dana glumicu ćemo gledati u novom "Star Wars" filmu) tek je, ponovo ne svojom zaslugom, prolaznica. Glumačka ekipa internacionalizirana je nastupom Omara Sya, Irfrana Khana i Sidse Babett Knudsen. Potencijal jakih glumački imena potrošen je na neuzbudljiv film.
Treća ekranizacija književnog predloška Dana Browna nikako nije sreća. Konfuzan je to i neuzbudljiv projekt koji je daleko čak i od prosječne kino zabave.


OCJENA: 4




subota, 12. studenoga 2016.

ANDALUZIJSKI PAS




REDATELJ: Luis Bunuel
GLAVNE ULOGE: Simone Mareuil, Pierre Batcheff, Luis Bunuel, Salvador Dali, Robert Hommet
GODINA PROIZVODNJE: 1929
DRŽAVA: Francuska
TRAJANJE: 17 minuta
NAZIV ORIGINALA: Un chien Andalou

"Obožavam snove, čak i kada su ti moji snovi noćne more" - Luis Bunel

Španjolac rođenjem, ali francusko-meksički redatelj, Luis Bunuel  (1900-1983.) jedinstvena je pojava svjetskog filma. Ovaj najznačajniji predstavnik filmske avangarde i nadrealističke struje, s filmom se prvi put upoznaje u Madridu gdje surađuje s krugom mislilaca i umjetnika koji teže općoj preobrazbi španjolskog društva. Dolazak u Pariz 1925. godine zacrtati će njegov umjetnički put. U Parizu prilazi krugu nadrealista u kojem su slikar Salvador Dali i književnik Andre Breton, a za  film  se definitivno odlučuje nakon filmova Fritza Langa: „Umorna smrt“, „Nibelunzi“ i „Metropolis“.
Debitantski Bunelov film „ Andaluzijski pas“ iz 1929. godine oslanja se na elemente dadaizma i strukturu romana toka struje svijesti. Odnosi među likovima iracionalni su, dok su veze između pojedinih scena asocijativne,  čak i kada uporište imaju u nekim naturalističkim elementima poput rezanja oka, dodirivanja golih ženskih grudi, dlačica koje aludiraju na genitalije i slično. Cilj je u provokaciji, koju dodatno pojačava dadaistički motiv vremenskog i prostornog skoka sadržan u zbunjujućim natpisima slijeda : „Bilo jednom...8 godina kasnije...oko 3 sata ujutro...16 godina ranije...u proljeće“).



Scenarij  je nastao iz susreta snova dvojice genija nadrealizma, kako kritičari nazivaju Luisa Bunuela i Salvadora Dalija. San, po svojoj prirodi i logici, omogućuje vremenski i prostorni skok a ujedno je i bogat simbolima. Namjera im je bila prikazati alternativnu stvarnost koja je slobodnija od svoje malograđanske, konzervativne i obmanjujuće (naučene) verzije. Suradnja Bunuela i Dalija  odvijala se prema jednostavnom pravilu: Ne prihvatiti niti jednu ideju, sliku ili predodžbu  koja bi mogla dati mjesta racionalnom objašnjenju. Otvoriti sva vrata iracionalnom!
U svojoj knjizi „Moj posljednji uzdah“ , opisujući suradnju sa Dalijem i sam tijek pisanja scenarija, Bunuel  kaže: „Ni najmanji sukob ne izbi među nama. Bio je to tjedan potpunog
poistovjećivanja. Slika predložena od jednog i drugog smjesta bi ulazila u scenarij.U protivnom, onaj koji nudi ideju morao je prihvatiti njezino odbijanje“.                                       
Nijemi  film u koji je Bunuel naknadno montirao ulomke Wagnerove opere „Tristan i Izolda“ te zvukove argentinskog tanga, započinje vizualnim šokom koji je i danas šokantan . Muškarac (glumi ga Bunuel) nakon što  naoštri britvu, reže oko ženi  (Simone Mareuil). Dok  britva prelazi preko oka, vizura kroz koju gledamo film doslovno nam je presječena pa stvarnost više ne možemo gledati kroz uobičajeno, „svakodnevno oko“.  Po jednima, ova scena je Bunuelov  „napad“ na  gledatelja. Po drugima, simbolizira nadrealističko htijenje da se prestane prenositi i nasljeđivati iskrivljeno gledanje na svijet.


U drugoj simboličnoj sceni, teško breme klerikalizma, čije oličenje predstavljaju dva svećenika, protagonist filma (Pierre Batcheff ) na svojim leđima vuče glasovir zajedno sa svećenicima i mrtvim magarećim glavama. Obračun s kršćanskim nasljeđem  i strogim jezuitskim odgojem Bunuel nastavlja povratkom u Španjolsku,  krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, djelima koja će ga proklamirati kao zrelog autora („Viridiana“, „Nazarin“, „Šimun iz pustinje“).
U trećoj kultnoj sceni, mravi izlaze iz ruke protagonista. Ova neobična i fantastična scena plod je Dalijevog sna. Za Dalija je i inače poznato kako se užasavao  svih insekata i često ih je sanjao. Zanimljivo je kako u francuskom jeziku izraz „mravi u ruci“ simbolizira  osobu sa porivom ubijanja, a pored upućivanja na marljiv život, mravi su i simbol sitničavosti koja iritira.
„Andaluzijski pas“ bio je, za ono vrijeme, jedan potpuno drugačiji, provokativan film, za kojeg je bilo jasno da neće biti prihvaćen od mainstream produkcije pa je naposljetku film financirala njegova majka.Snimanje je obavljeno u Parizu tijekom travnja 1929. godine.


Na  premijeri, 6. lipnja iste godine, Bunuel je cijelo vrijeme trajanja projekcije stajao iza ekrana držeći spreman braniti se kamenjem, koje je sakrio u džepove kaputa, u slučaju da ga napadne razjarena publika. Međutim, film je ispraćen aplauzom i nikad nije bio zabranjen. Dapače, tijekom proteklih desetljeća zadržao je epitet  najgledanijeg avangardnog filma, kojeg, prije ili kasnije, pogleda svatko koga imalo zanima filmska umjetnost.
Potpuno drugačije  prošao  je „L'age d'or“  (Zlatno doba) srednjemetražni Bunuelov i Dalijev film nastao 1930. godine na nagovor i pod pokroviteljstvom vikonta Charlesa de Noaillesa. Odmah nakon prikazivanja zabranjen  je kao antiklerikalan i nemoralan i to na period od sljedećih pedeset godina!
Nakon  „L'age d'or“, Bunuel i Dali prestaju surađivati, a njihovi svjetonazori i životni putevi zauvijek se razilaze.

Autorica recenzije: Nada Vuković


petak, 11. studenoga 2016.

GREBEN SPAŠENIH



REDATELJ: Mel Gibson
GLAVNE ULOGE: Andrew Garfield, Hugo Weaving, Teresa Palmer, Vince Vaughn, Sam Worthington, Luke Bracey
TRAJANJE: 131 minuta
NAZIV ORIGINALA: Hacksaw Ridge

"Ne mogu živjeti bez svojih uvjerenja." - Desmond Doss

Deset je godina prošlo otkada je Mel Gibson posljednji puta sjeo u redateljsku stolicu. Iako je "Apocalypto" potvrdio Gibsonov status jednog od najvećih filmaša današnjice trebalo je proći desetljeće da Mel ponovo režira. Iako je i Gibsonova glumačka karijera posljednjih godina stagnirala pauza nije bila toliko duga. Razlozi za filmaševu redateljsko-glumačku rezerviranost posljednjih godina su, većinom, nefilmski. Prijetnje i uvrede upućene Oksani Gregorievoj, sporne izjave o Židovima, glasine o ovisnosti i psihičkoj nestabilnosti razlozi su zbog kojih je Gibson pomalo pao u nemilost velikih filmskih studija. No Gibson je presnažna filmska persona da bi potpuno potonuo. Prestao je prijetiti i počeo snimati. Godina koja se polako bliži kraju označava filmašev povratak u velikom stilu. Nakon vrlo dobre glumačke izvedbe u filmu "Krvna osveta" Gibson je režirao "Greben spašenih", film koji spada u najbolja ostvarenja godine.




"Mrzim rat, ali volim ratnike, poštujem i cijenim njihovu žrtvu." rečenica je koju Gibson izgovara u razgovoru s novinarkom tijekom promocije filma. Rečenica koja pogađa u sridu, izvrsno oslikava način na koji je Gibson ispričao nevjerojatnu priču o Desmondu T. Dossu. Od kada je ljudske povijesti. ratovi stvaraju neobične priče, sudbine "malih ljudi" postaju velike priče. Misiju vojnika Dossa, njegovu misiju doista je teško nadmašiti. Doss je odlikovan Medaljom časti za hrabrost zbog zasluga tijekom bitke za Okinawu. Doss vjerojatno nije jedini koji je zaradio odlikovanje nakon spomenute bitke. Posebnost Dossovog dostignuća je u činjenici da je herojstvo pokazao ne ispalivši niti jedan jedini metak. Doss je zbog priziva savjesti odbio nositi oružje, ali nije odbio sudjelovati u borbama. Pridružio se postrojbi kao bolničar, bez osobnog naoružanja i uspio je spasiti 75 teže i lakše ranjenih suboraca.



Gibsonova priča o Dossu prikazuje život junaka od njegovog djetinjstva pa sve do završetka bitke za Okinawu (tada je Doss imao 26 godina). Redatelj je u potpunosti uspio približiti Dossa gledatelju, objasniti njegove postupke i detaljno oslikati Dossov karakter. Priča o glavnom protagonistu, objašnjenje njegovih kasnijih postupaka počinje u djetinjstvu. vremenu u kojem počinjemo graditi karakter i uvjerenja, vremenu u kojem doživljavamo i preživljavamo prve strahove i veselja. Djetinjstvo je snažno utjecalo na činjenicu da Desmond prezire nasilje. Obiteljska slika Dossovih daleko je od idealnih; glava obitelji Tom mrzi sebe. Bijes starog Dossa prijeti razaranjem obitelji i, tijekom filma saznajemo, obiteljskom tragedijom. Gibson u slučaju Dossovog oca (kao i tijekom cijelog filma) odbija likove pojednostaviti i prikazati na crno-bijeli način. Redatelj iskazuje empatiju prema starom Dossu, on je čovjek koji je preživio teške životne traume kloje, na neki način, plaća i njegova obitelj. Nakon Desmondovih problema u vojsci redatelj poentira u trenucima kada se Tom iskupljuje za vlastite grijehe iz prošlosti. Svatko od nas nosi neki svoj križ zbog kojeg bi promijenio prošlost. Prošlost se mijenjati ne može, ali vrijeme koje imamo pred sobom prilika je za iskupljenje -poruka je koju redatelj šalje kroz lik Toma Dossa.




Nevjerojatnu snagu vjere i fanatičnu želju da ostane dosljedan u vlastitim idealima i uvjerenjima Desmond pokazuje u trenucima kada počinje obuka. Desmond je greškom priključen borbenoj postrojbi unatoč činjenici da se pozvao na priziv savjesti odnosno odbijanja nošenja oružja iz vjerskih razloga. Kako Desmond ne želi koristiti oružje, ali želi sudjelovati u ratnim operacijama kao bolničar, ljudi u vojnoj hijerarhiji otvaraju lov na čovjeka. Na sve moguće načine žele se riješiti čudaka pa je Desmond izložen psihofizičkom maltretiranju. Gibson ponovo izbjegava idealiziranje; situacija je moralno, vjerski i vojno komplicirana. Desmondovi kolege (na poticaj zapovjednika) pretuku Desmonda, zbog odbijanje zapovijedi strpan je u zatvor. Nasilje nad kolegom, vojnikom ne može se opravdati, ali teško jednostrano osuditi Dossove suborce. U trenucima kada je sudjelovanje u najvećoj klaonici u povijesti čovječanstva pitanje dana oni vojničku sudbinu moraju dijeliti sa čovjekom koji ne želi nositi osobno naoružanje i pucati na neprijatelja. Teška i komplicirana situacija za obje strane.
Iako obuka i matretiranje Desmonda podsjećaju na vojničke filmove iz prošlosti (prvenstveno na Kubrickovo remek-djelo "Full Metal Jacket") Gibson je okrenuo stvari. Desmond kao osoba koja trpi maltretiranje, isprva najslabija karika postrojbe ne puca pod pritiskom. Nevjerojatnom psihičkom snagom (koju crpi iz vjere u Boga) on zapravo postaje najjača karika koja dosljednošću zaslužuje poštovanje kolega vojnika i nadređenih. Redatelj već tada Desmonda prikazuje sa svetačkom aureolom, jedinog koji u ratnom ludilu ne želi ubijati. Aureola koju je Gibson namijenio Desmondu Dossu zasjat će punim sjajem nakon odlaska na prvu crtu bojišnice.



Gibson nikada nije kalkulirao i(li) uljepšavao tamnu stranu ljudske prirode. Nasilje je u njegovim filmovima uvijek bilo sirovo, brutalno i vrlo realistično prikazano. Međutim način na koji su rekonstruirani krvavi događaji tijekom bitke za greben jedan je od najboljih, ali i najstrašnijih prikaza ratnog sukoba u povijesti filma. Dijelovi ljudskog tijela lete na sve strane, detonacije i meci zabijaju se u mesu i zauvijek u vječnost šalje desetke, stotine američkih i japanskih vojnika. Gibson eksplicitno i detaljno prikazuje strahotu ratnog sukoba i u tome niti sekunde ne želi popustiiti. Teško je (pr)ocijeniti da li je šokantniji i brutalniji prikaz sukoba ili trenuci kada oružje miruje. Tada gledatelj svjedoči prikazu bojišta prekrivenog leševima, dijelovima ljudskih tjela. Tek u daljini čuje se vrištanje preživjelih, ranjenih....
Junačenja u bici nema; preživljavaju najspretniji, najlukaviji i najsretniji. Zapravo jedini pravi heroj događanja je čovjek koji nije ispalio metka. Desmond Doss, vojnik koji posljednji napušta bojište.




Nakon što je napravio izlet u svijet superjunaka ("Čudesni Spider-Man") Andrew Garfield posvetio se snažnijim dramskim ulogama. Nakon nastupa u recesijskom "99 domova", "Greben spašenih" je potvrda vrijednosti mladog Amerikanca. Garfield je sjajno interpretirao iskrenog, religioznog i nevjerojatno upornog, nepokolebljivog heroja. Desmond Doss u interpretaciji Andrewa Garfielda podsjeća na Forresta Gumpa. Uostalom i Forrest je spasio suborce tijekom ratovanja u Vijetnamu.
Slabe karike u glumačkoj ekipi zapravo i nema. Vince Vaughn odlično se snašao u ulozi Desmondova zapovjednika, Luke Bracey uvjerljiv u ulozi vojnika s kojim glavni protagonist razvije poseban odnos , lijepa Teresa Palmer blista u ulozi izbranice Desmondova srca, važne za priču o spasitelju s Hacksaw Ridge. Hugo Weaving favorit je za nagrade u kategoriji sporednog glumca, odličan kao tugom i alkoholom natopljeni, agresivni Desmondov otac.
"Greben spašenih" biografska je priča o čovjeku koji je postao ratni heroj ne ispalivši niti jedan, jedini metak. Film prikazuje ratne strahote, ali ima snažnu antiratnu poruku te govori o potrebi vjere u vlastita uvjerenja bez kojih je životna priča prazna i nepotpuna. Kandidat za film godine i povratak Gibsona u velikom stilu.


nedjelja, 6. studenoga 2016.

KLAN




REDATELJ: Pablo Trapero
GLAVNE ULOGE: Guillermo Francella, Franco Masini, Peter Lanzani, Lili Popovich,
TRAJANJE: 108 minuta
NAZIV ORIGINALA: El Clan


Često se događa da nakon teških kaznenih djela, otmice i(li) ubojstva naprimjer, članovi obitelji, prijatelji i poznanici ili susjedi ostanu u šoku uz onu neizbježnu "tko je to mogao predvidjeti, izgledao/la je i ponašao se potpuno normalno, ne mogu vjerovati da je učinio tako nešto". U danima nakon otkrivanja počinitelja slijedi medijska histerija, analize i pitanje jesmo li mogli zločine spriječiti. Glava argentinske obitelji Puccio, Arquimedes svoje zločine nije skrivao od vlastite obitelji. Upravo suprotno; on je od iznuđivanja novaca putem otmica napravio obiteljski posao. Zajedno s članovima obitelji i vanjskim suradnicima, Arquimedes Pucci je, krajem vojne diktature te nekoliko godina nakon pada vojnog režima, oteo i likvidirao veliki broj članova bogatih argentinskih obitelji. Istinita priča koja je morala dobiti filmsku ekranizaciju. "Klan" je krenuo u distribuciju prošle godine, redatelj Pablo Trapero dobitnik je Srebrnog lava za najbolju režiju. Film je postigao fantastične rezultate u argentinskim kinima (najgledaniji u povijesti) što baš i nije bilo očekivano obzirom da "Klan" temetizira teme iz mračnog doba Argentine.


"Klan" ima sličnosti, zajedničkih detalja s "Tajnom u njihovim očima", izvrsnim argentinskim oskarovcem iz 2009 godine. Oba filma bave se slučajevima, zločinima koji su se dogodili u Argentini (razlika je u činjenici "Klan", za razliku od "Tajne u njihovim očima" temeljen na istinitim događajima). U pozadini zločina nalazi se režimsko odobravanje zločina. Sustav u oba filma, u većoj ili manjoj mjeri, odobrava i(li) zataškava zločin. Istina o ubojstvu u "Tajni u njihovim očima" skriva se u sudskim prostorijama, prekrivena spisima i godinama zaborava. Otmice i ubojstva u filmu "Klan" izvršavaju članovi obitelji Pucci (uz nekoliko poslovnih partnera). Ono što je posebno intrigantno te gledatelju daje dodatnu dimenziju nelagode i straha je činjenica da obitelj Pucci nije (na prvi pogled, naravno), za okolinu, susjede i sugrađane, problematična, asocijalna obitelj. Upravo suprotno; oni su pouzdani kotačić društva, priznati i poštovani. Sin vodi dućan opreme za surfanje i uspješni je sportaš, majka je učiteljica, otac nadgleda cijelu obitelj, ostala djeca se školuju. Potpunu harmoniju narušava tek jedno dijete, zabludjeli sin koji je otišao i kako otac kaže izdao obitelj. Priče o kriminalu i zločincima koji pripadaju obiteljima nižeg društveno-socijalnog statusa potpuno padaju u vodu. Obitelj Pucci ne pripada najbogatijim argentinskim obiteljima, riječ je o srednjoj klasi koja je prema mišljenju mnogih pokretač društva. Upravo takva, izvana poštovana i ugledna obitelj skriva mračne tajne.....


Redatelj filma Pablo Trapero ne skriva otmice i ubojstva. Uvodne minute filma pokazuju tajnu obitelji Pucci. Trapero ne ide u smjeru trilera ili horora (materijala za oba žanra u priči o Puccijevima ima i više nego dovoljno). "Klan" je zamišljen kao biografska, kriminalistička drama u kojoj je težište prebačeno na odnose unutar krvave obitelji. Iako Puccijeve čeličnom rukom vodi pater familias Arquimedes (razmjeri ludila prema vlastitoj obitelji otkrivaju najbolje se mogu vidjeti u završnici filma) protokom vremena stvari se kompliciraju. U fokusu redatelja ponajviše je odnos između Arquimedesa i sina Alejandra. Alejandro je poslušni obiteljski vojnik, ali kako vrijeme prolazi shvaća da put kojim je krenula obitelj Pucci vodi u propast. Na odnosu, kasnije sukobu, oca i sina redatelj je posložio priču filma. Postoji još nekoliko zanimljivih aspekata priče (npr. kolika je bila povezanost glave obitelji s vladajućim strukturama) koje je redatelj, nažalost, tek dotaknuo. Šteta, jer šira slika ponudila bi više o vremenu u kojem se odigrava radnja filma te načinu na koji je funkcionirao obiteljski posao. 



Režirajući "Klan", Trapero otkriva i filmske uzore. Prikaz likova te "spajanje" brutalnih scena s popularnim soundtrackom (na kojem se, između ostalih, nalaze i "Sunny Afternoon" i "Just a Gigolo) podsjeća na kriminalistička remek-djela Martina Scorsesija. Trapero ipak nije Scorsese; ne posjeduje toliko snažan i precizan redateljski nerv. Scene nasilja pogađaju, ali dojam je da je izbor glazbe napravljen isključivo kako bi film bio dopadljiv izvan granica Argentine. Potpuno nepotrebno; priča o obitelji Pucci ispričana Traperovom režijom dovoljno je intrigantna i bez ulagivanja publici.
Argentinski duhovi prošlosti nisu jedino zajedničko "Klanu" i "Tajni u njihovim očima". Filmove povezuju i fantastične glumačke izvedbe Guillerma Francelle. Francella je izvanredan u ulozi dijaboličnog oca obitelji. Hladnokrvnog control freaka, krvnika koji će nakon ubojstva mirno sjesti za obiteljski ručak i pomoliti se.
"Klan" je, između ostaloga, film o obitelji. Obitelji Pucci koja, kao i većina obitelji, skriva tajnu. Za razliku od ostalih obitelji tajna Puccijevih bila je kobna za mnoge njihove sugrađane. Pater familias Arquimedes zamislio je i sproveo u djelo način na koji obitelj može dodatno zaraditi. Otmicama i ubijanjem ljudi.

OCJENA: 8


petak, 4. studenoga 2016.

DOKTOR STRANGE




REDATELJ: Scott Derrickson
GLAVNE ULOGE: Benedict Cumberbatch, Mads Mikkelsen, Chiwetel Ejiofor, Rachel MacAdams, Tilda Swinton, Scott Adkins
TRANJE: 115 minuta

"Smrt daje smisao životu" - Kaecilius

Uz redovito dozu Osvetnika, Marvel je ove godine aktivirao još dva lika iz superjunačkog svijeta. Početkom godine kino blagajne je opljačkao bezobrazan i nekorektan, brutalan, ali urnebesno zabavan Deadpool. Za kraj godine Marvel je ostavio doktora Strangea. Deadpool je, unatoč scenama zbog kojih je film dobio "R" oznaku (gledatelji mlađi od 17 godina film mogu gledati samo u pratnji roditelja ili skrbnika - pravilo se odnosi na američko tržište), zaradio nešto manje od 800 milijuna dolara. Unatoč fantastičnim rezultatima koje Marvelovi superjunaci postižu na svjetskim kino blagajnama (Marvel filmovi dobro prolaze i kod kritičara, recenzenata) ekipa "Doktora Strangea" bila je oprezna u najavama uoči premijere filma. Razgovori s glavnim meštrima zaslužnima za ekranizaciju Dr. Strangea obilježile su najave kako je "priča o Strangeu drugačija od dosadašnjih filmova o superjunacima i da ne očekuju ogromnu financijsku zaradu". Prilično neobičajne, zapravo čudne izjave obzirom da je riječ o projektu teškom 170 milijuna dolara. Jesu li oprezne financijske procjene bile pila naopako ili tek reklamni trik kako bi se u kino privukli gledatelji kojima superjunaci nisu omiljeni kino izbor, teško je reći. No, čini se da su najave bilo polovično točne. "Doktor Strange" doista je drugačiji superjunak, ali čini se da dobri rezultati na kino neće izostati. Film je, u trenucima pisanja ovoga teksta, zaradio više od 120 milijuna dolara (odličan start u Velikoj Britaniji i Južnoj Koreji) a da redovita distribucija u američkim kinima još nije započela....



Stephen Strange vrhunski je neurokirurg. Strange bira pacijente, teški i kompliciraniji bolesnici njegov su stručni izazov, ali i hrana za vječno gladni ego. Jedne večeri Strange, na klizavoj cesti, gubi kontrolu nad automobilom i slijeće u provaliju. Preživio je, ali posljedice su strašne; ruke nepogrešivog liječnika teško su ozlijeđene i Strange više ne može operirati. Nakon nekoliko neuspješnih operacija, financijski i psihički slomljeni Strange odlazi pomoć potražiti u iscjeliteljski centar Kamar-Taj...
"Doktor Strange" doista je drugačiji Marvelov film. Za razliku od Osvetnika koji Zemlju brane na fizički način, ekipa okupljena oko Drevne Zemlju brani od crne magija, čarobnjaštva koje jedini nam planet nastoji uvući u mračnu dimenziju. "Doktor Strange" bi mogao zaintrigirati ljubitelje Nolanovih hitova "Početak" i "Batman se vraća" te "Matrixa" . Sposobnost glavnog negativca Kaseiliusa da oblikuje materiju i prostor, astralne dimenzije i sukobi čarobnjaka omogućili su neočekivanom redatelju Scottu Derricksonu ("Izbavi nas od zla", "Zla kob", "Egzorcizam Emily Rose") da se bez kalkuliranja prepusti korištenju efekata svih vrsta. Iako CGI nije u svim minutama filma impresivan i neodoljiv, "Doktor Strange" vizualno je iznimno atraktivan film. Čarobnjačke egzibicije i podešavanje prostora (ovdje se može pronaći sličnost s "Gradom tame" iz 1998 godine) maštovito su i detaljno prikazani. Ako je Derrickson ponegdje i pretjerao s upotrebom efekata ne treba mu zamjeriti; "Doktor Strange" je, između ostalog, film o magiji i čarobnjacima pa poneka pretjerivanja nisu mana filma. "Doktor Strange" nije samo nastavak Marvelovih filmskih uspjeha nego i dobrodošlo ispunjenje praznina u kroničnom nedostatku fantasy žanra.




Bez obzira na vizualnu raskoš, efekte i akcijske scene redatelj nije zaboravio na priču filma. Sukob svjetla i tame nije površno prikazan, likovi nisu crno-bijeli već na obje strane postoje nijanse. Nit' je Strange simpatičan i ispravan (posebno se to odnosi na početak filma, kako minute prolaze glavni junak se razvija) nit' je Drevna potpuno obasjana svjetlom. Film progovara o čitavom nizu životnih dilema, smislu ljudskog postanka i potrebi za poniznošću i odmjerenošću (kako prema sebi tako i prema ostalim ljudima) bez obzira na vlastite sposobnosti i postignuća. Postavljanje nematerijalnog, metafizičkog odnosno ostavljanje traga u vječnosti umjesto prolaznosti i nevažne kratkoće naših života detalj je koji se provlači kroz radnju filma. Snaga vjere nije nužno povezana kroz religije već se odnosi i na snagu vjere pojedinca u život, prijatelje, ljubav..... Duhovnost nam daje snagu da se borimo protiv vlastitih demona te omogućuje lakše prihvaćanje fizičkih nedostataka. Ravnoteža duhovnog i tjelesnog omogućuje potpunu životnu ravnotežu i unutarnji mir. Finale filma donosi doktorovu superjunačku dvojbu; zadržati moći za sebe i vratiti se životu prije nesreće ili podrediti, zanemariti vlastite interese za opće dobro, borbu protiv neprijatelja čovječanstva. Da, "Doktor Strange" bavi se egzistencijalnim pitanjima, ali razloga za ljubitelje Marvelovih vratolomija i akcije nema. Kao što je doktor Stephen Strange pomirio duhovno i svjetovno tako i redatelj Derrickson vješto balansira akcijske i dramske minute filma.




Rijetki su filmovi o superjunacima koji imaju toliko glumačke karizme kao "Doktor Strange". Ulogu glavnog junaka tumači Benedict Cumberbatch. Obzirom da je doktor Strange superjunački Sherlock odabir Cumberbatcha je pun pogodak. Strangea upoznajemo kao narcisoidnog, ciničnog i tvrdoglavog tip, obožavatelja vlastitog lika i djela koji obožava poniziti kolege (Strange ponekad podsjeća na dr. Housea). Vrlo sličan Sherlocku Holmesu iz televizijske serije u kojoj briljira Cumberbatch (poveznicu između likova Derrickson ne želi sakriti; Strange se u jednoj sceni filma nađe u Ulici Baker). Glumac uživa u ulozi Strangea i doista je pravo superjunačko osvježenje. Tilda Swinton u ulozi Strangeove učiteljice Drevne ponovo je svoja, karizmatična a opet potpuno u funkciji filma. Mads Mikkelsen kao glavni negativac izgleda dobro, ali dojam je da ulogu odrađuje rutinski bez (pre)velike motivacije. Rachel MacAdams i Chiwetel Ejiofor tumače likove koji će u nastavcima dobiti više prostora. Treba spomenuti i fightera Scotta Adkinsa u kratkoj, ali efektnoj akcijskoj ulozi.
Dovoljno zabavan da ne bude preozbiljan a opet dovoljno ozbiljan da ne bude banala "Doktor Strange" nova je zvijezda na Marvelovom filmskom nebu. Vizualna raskoš, mnogobrojne akcijske scene, magija i čarobnjaci te vrlo dobra glumačka ekipa "Doktora Strangea" čine idealnim kino izborom.

OCJENA: 8