srijeda, 28. rujna 2016.

PSI RATA




REDATELJ: Todd Phillips
GLAVNE ULOGE: Miles Teller, Jonah Hill, Bradley Cooper, Kevin Pollak
TRAJANJE: 114 minuta
NAZIV ORIGINALA: War Dogs

"Rat je ekonomija. Onaj tko tvrdi drugačije je glup."

David Packouz (Milles Teller) pokušava usnuti američki san. Živi od masiranja, ne uvijek ugodne, klijentele i planira bolje dane. Zapravo već ih je isplanirao. David je kompletnu ušteđevinu uložio u kvalitetne pokrivače. Pokrivače želi prodati vlasnicima staračkih domova i dobro zaraditi. No poslovni plan nije uspio; starački domovi nisu zainteresirani za kvalitetnu robu i pokrivači ostaju u Davidovom stanu na "oduševljenje" njegove djevojke. Nova poslovna prilika ukazat će se Davidu kada sretne Efraima Diverolija (Jonah Hill). Diveroli je Davidov školski prijatelj, nisu se vidjeli godinama. Druženje starih znanaca dovest će do poslovne ponude. Diveroli traži partnera i posao je ponudio Davidu. Riječ je o prodaji, ali ovoga puta nisu u pitanju pokrivači. David postaje trgovac oružjem i vojnom opremom....


Traileri za novi film redatelja Todda Phillipsa ("Mamurluk" trilogija) u potpunoj su suprotnosti s većinom recentnih najava za kino filmove. Za razliku od velikog broja najava za kino filmove novijeg datuma u kojima se otkriva previše (posljedica toga je, u većoj ili manjoj mjeri, ubijanje iznenađenja i neizvjesnosti tijekom gledanja filma), "Psi rata" vješto skrivaju adute. Obzirom na dosadašnju redateljevu filmografiju (uz "Mamurluk" Phillips je režirao i komedije "Put do zrelosti", "Dane slave" i "Starsky & Hutch") i viđeno u najavama koje su mjesecima prikazivane u kino dvoranama izgledalo je da ljubitelji filma ponovo mogu očekivati lake note, komediju bez prevelikih ambicija. Da, "Psi rata" imaju duhovitih trenutaka no cijela priča je puno je ozbiljnija i intrigantnija od obične komedije. Posebno kada se uzme u obzir da je radnja filma inspirirana istinitim događajima.



Ako bi doživljaje Diverolija i Packouza pojednostavili onda možemo reći da su "Psi rata" priča o poslovnom usponu i padu. Uspon je motiviran željom za zaradom i boljim životom dok je pad rezultat (pre)velike pohlepe glavnih protagonista. Priča koja je na filmu mnogo puta ispričana. Međutim okolnosti u kojima se Davidov i Efraimov američki san pretvorio u noćnu moru odnosno posao kojim se bave nimalo nije uobičajan. Kroz trgovinu oružjem i vojnom opremom redatelj Philips progovorio je o američkoj svakodnevici i zabludama koje se, pod krinkom patriotizma i ratova za demokraciju (borba se događa na teritoriju izvan SADa), prodaju američkoj i svjetskoj javnosti. Dvije scene filma posebno pogađaju u sridu i najbolje opisuju redateljeve namjere. Prva je prikaz potpuno opremljenog američkog marinca. Komentar jednog od protagonista glasi otprilike ovako- "Vi ovdje vidite sigurnost i borca za američki način života. Ja vidim priliku za zaradu." Zatim nam redatelj otkriva da oružje i oprema jednog vojnika košta 17.500 dolara. Nekoliko trenutaka kasnije saznajemo nevjerojatne cifre povezane s američkim vojnim operacija u Iraku i Afganistanu.
Drugi detalj je isplata u Iraku. Nakon isporučene robe Diveroli i Packouz u američkoj bazi naplaćuju uslugu. Isplaćuje ih vojnik ili časnik iza kojeg se nalazi ogromna količina novca (slična onoj koju je Joker zapalio u Nolanovom remek-djelu "Vitez tame"). Saznajemo da je brdo novca pripadalo Sadamu Husseinu. Dva detalja kojima redatelj razotkriva ciljeve američkog ratnog stroja. Vojna industrija odlično zarađuje na ratovima koji nisu nikakva borba za demokraciju i ljudska prava nego sukobi kojima se ostvaruje financijska i geopolitička moć. Nije da nismo znali, ali nije čest slučaj da hollywoodski redatelji imaju stav o aktualnim političko-vojnim događanjima. Philips stav ima i ne ustručava ga se iskazati. Bez kalkuliranja.




Diveroli i Packouz nisu politički, ideološki obojani. Oni žele zaraditi, osigurati bolji život. Iako trgovina oružjem nije najsimpatičniji posao na svijetu, glavne protagoniste teško je osuđivati i(li) mrziti. Oni su ionako. prema vlastitom priznanju, "skupljali mrvice sa stola". Onoga trenutka kada su htjeli "cijeli kolač" započinje njihov pad. Kolači su rezervirani za moćnije, snažnije i brutalnije igrače.
"Psi rata" otkrivaju i poneku posvetu redateljevim favoritima ("Lice s ožiljkom"). Kako minute filma odmiču tako i radnja postaje sve ozbiljnija. Komedija odnosno humor znatno su više zastupljeni u prvom dijelu filma dok drugi dio ima elemente drame i trilera.
Hill i Teller vrlo dobro funkcioniraju kao buddy par trgovaca oružjem. Hill tumači lika koji nasmijava (fizionomijom i smijehom glumac je idealan za ulogu Pingvina u nekom budućem filmu o Batmanu); Diveroli je čovjek kojem nije teško vjerovati, ali upravo povjerenje u njega može imati kobne posljedice. Teller odnosno Packouz je ozbiljniji, smireniji i manje sklon riziku. No miris novca često ubija oprez i umjerenost. Treba spomenuti i vrlo dobrog Bradleya Coopera (također i jedan od producenata filma) u ulozi Henrya Girarda, dijaboličnog kuma trgovine oružjem
"Psi rata" nevjerojatna je, istinitim događajem inspirirana, priča o autsajderima koji su uspjeli zaraditi milijune trgovinom oružja i vojne opreme. Uz prikaz uspona i pada Diverolija i Packouza redatelj prikazuje stvarne motive većine aktualnih vojnih sukoba. Zabavan i duhovit, ali i aktualan i vrlo direktan, film redatelja Todda Philipsa jedno je od najugodnijih kino iznenađenja godine.

OCJENA: 8



ponedjeljak, 26. rujna 2016.

TI MENE NOSIŠ




REDATELJICA: Ivona Juka
GLAVNE ULOGE: Helena Beljan, Goran Hajduković, Nataša Janjić, Voja Brajović, Nataša Dorčić, Sebastian Cavazza, Lana Barić
TRAJANJE: 155 minuta


"A kad' ćeš se ti promijeniti?" - Dora


Koprodukcija se, posljednjih godina pokazala poželjnim modelom suradnje u regionalnoj kinematografiji. Omogućuje kvalitetne suradnike iz regije te prodor na tržište, kako regionalno tako i svjetsko. Film „Ti mene nosiš“, hrvatske redateljice  Ivone Juke, očiti je dokaz tome. Nastao u koprodukciji zagrebačke producentske kuće „4Film“ sa producentskim kućama zemalja iz regije, Jukin film prvi je iz regije za kojeg je Netfix , „televizija budućnosti“  i najpopularniji američki servis za online stream multimedijskih sadržaja, otkupio prava na prikazivanje. To znači da će u sljedećih 5 godina, za razliku od uobičajeno ograničene distribucije hrvatskih filmova na svega mjesec-dva prikazivanja u europskim kinima, "Ti mene nosiš" moći gledati puno šire gledateljstvo.


„Ti mene nosiš“ dobio je uglavnom odlične kritike, a Ivoni Juki - redateljici debitantici, donio najveće nacionalno priznanje u kulturi za 2015. godinu- nagradu „Vladimir Nazor“ za scenarij i režiju. Film je prikazan na više od 20 međunarodnih filmskih festivala na kojima je osvojio brojne nagrade, a sudjelovao je i kao crnogorski predstavnik za Oscara 2015. godine.
Film je sniman 60-tak dana na preko devedeset lokacija. Vizualno je moderan, a produkciju kritičari ocjenjuju u rangu svjetskih produkcija. Snimljen prvenstveno za veliko platno film donosi, između ostalog, izvrstan zvuk u kojem nijansirana atmosfera, šumovi i glazba najbolje dolaze do izražaja. Jezik protagonista dio je njihovog habitusa , dijalozi su  iskreni a gluma neforsirana. Psovka je način da se opiše široki spektar različitih emocija onda kad nema drugog načina za to, a to je (nažalost) jako često.
Glazbu za film radio je Teho Teardo, talijanski glazbenik i skladatelj, a fotografiju Norman Nisbet koji je radio na von Trierovoj „Melankoliji“ i milenijskoj „Girl with the Dragon Tattoo“ dok  domaći bendovi poput Pipsa, Kawasaki 3p  izvedbama odlično korespondiraju s likovima i radnjom.


Polazna točka filma je pitanje: "Kad ćeš se promijeniti?" To je univerzalna problematika u odnosima danas, što je sigurno jedan od razloga zbog kojih je film naišao na pohvale gdje god je prikazan. „ "Kao da od svojih voljenih očekujemo da se oni mijenjaju, ne razmišljajući pritom da bi promjena trebala poteći od nas samih“, kaže Juka. Nesposobnost da se promijene, Jukini protagonisti vide kao vlastiti odraz u ogledalu dok na voljene projiciraju svoju ljutnju, razočarenje i nemoć. Istovremeno, konflikt i zaglavljenost u identitetima i ulogama u kojima se nalaze dodatno produbljuje silna potreba da ih se prihvati takve kakvi stvarno jesu. Pod motom „nema izdaje, nema predaje“ , sretan kraj doživljavaju samo oni od njih koji se suočavaju sa svojim „mrakom“iz prošlosti  i/ili  ne odustaju od svojih snova. U središtu autoričina propitkivanja je odnos otac- kći, multidimenzionalnost uloga i identiteta koje taj odnos nosi.
Okvir filmu predstavlja sapunica „Zatočenice sreće“ na kojoj zajedno rade tri žene:  Nataša (odlična Nataša Dorčić) kao uspješna producentica i žena u poodmakloj trudnoći, u braku  sa muškarcem (Sebastian Cavazza) koji joj je nevjeran i s kojim je veže jedino posao. Suočena  sa neizvjesnom ishodima koje budućnosti nosi i sa davno odmetnutim ocem, prisan odnos  sa natruhom incesta razvija sa posinkom (Filip Križan) dok iz zahvalnosti, djevojčici koju nosi želi „ostaviti nešto. Lidija (Nataša Janjić, potpuno predana svojoj ulozi) radi kao vizažistica  na setu. Iluziju života održava ljubakanjem na poslu, dok u stvarnosti bitku vodi sa prošlosti u kojoj je bila duboko povrijeđena i razočarana. U braku je sa osuđivanim kriminalcem i majka je dvoje maloljetne djece.
Ives (Lana Barić) redateljica je na istoimenoj seriji, rastrgana stresom na poslu i privatnim angažmanom oko dementnog oca u poodmaklom stadiju Alzheimera (Voja Brajović). Nekada prisan odnos sa ocem, o čemu svjedoče vizualno dojmljive nadrealne scene iz djetinjstva u kombinaciji sa uznapredovalom bolesti danas, pretvorio je Ives u osornu i grubu ženu  koja, općenito gledano, pokušava naći više prostora za sebe, istovremeno svjesna da ne može bez oca niti on bez nje.


Uvodnu scenu filma otvara desetogodišnja Dora (izvrsna Helena Beljan) četvrti i najupečatljiviji ženski lik. Dora gradi  odnos sa ocem Vedranom (naturščik i bivši vođa BBB-a Goran Hajduković- Čupko) koji se nakon dužeg odsustva vraća u obitelj. Iako se želi promijeniti, prijatelji ga vuku u prošlost a supruga Lidija mu ne vjeruje. Podršku dobiva jedino od svoje djece, Dore i Jana.
Dora je inteligentna, ali zanemarena i dječje naivna. U tvrdoglavosti za preživljavanjem u razorenoj obitelji, želi postati nogometni menadžer, a uzor vidi u Zdravku Mamiću.  Riječima „Malo Vas je, skoncentrirajte se!“,  Juka preko male Dore komunicira sa publikom aludirajući na malobrojnu posjećenost kinima kad je u pitanju hrvatski film. Istovremeno, otvara i puno širu i ozbiljniju temu- odgoj djece prepuštene bespućima Interneta i uzorima koje im mediji nude.  „Zanimljivo je kako je američka publika, koja nema pojma tko je Zdravko Mamić u hrvatskom nogometu, u maloj Dori prepoznala svoju djecu kojoj se kao uzor servira Kim Kardashian. Taj dio priče, iako duhovit na prvi pogled, zapravo je mračan i zastrašujuć“,  kaže Juka, ostavljajući  gledateljima da sami odgovore na pitanja tko tu koga nosi i je li poljubac preko palačinke slastan....
Naime, ako Vas  ništa od navedenog nije potaknulo da pogledate ovaj, po riječima Miljenka Jergovića „sjajan film bez usporedbe u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji“, možda će to uspjeti  poljubac 
preko palačinke- originalna  scena koja nosi u sebi nešto almodovarsko!


Autorica recenzije: Nada Vuković







subota, 24. rujna 2016.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH (2016)




REDATELJ: Antoine Fuqua
GLAVNE ULOGE: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D'Onofrio, Byung-hun Lee, Matt Bomer, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensmeier, Haley Bennett, Peter Sarsgaard
TRAJANJE: 132 minute
NAZIV ORIGINALA: The Magnificent Seven


Godine 1960 američki redatelj John Sturges odlučio je posuditi priču Kurosavinog remek djela "Sedam samuraja" i snimiti "Sedmoricu veličanstvenih". Radnja filma prebačena je na Divlji zapad, samuraje su zamijenili kauboji. Sturges je okupio glumački dream team (McQueen, Brynner, Coburn, Bronson, Wallach...) i snimio je šarmantnu, uspjelu obradu. Obzirom na recentni hollywoodski trend u kojem tvornica snova histerično proizvodi remakeove (u poplavi bespotrebnih i neuspješnih remakeova ističu se  "Oldboy" te "Ben-Hur" a u pripremi je i "Leptir" u kojem će McQueena i Hoffmana zamijeniti Remi Malek i Charlie Hunham) netko se morao prisjetiti i Kurosawe odnosno Sedmorice veličanstvenih. Taj netko se zove Antoine Fuqua redatelj "Dana obuke" i "Pada Olimpa".


Od trenutka kada je postalo jasno da Fuquini veličanstveni kreću u realizaciju redatelj se suočio s (najmanje) dva velika izazova. Vestern danas nema onakvu težinu i popularnost kakvu je imao 1960 godine i prilično je upitno koliko će vestern blockbusterskih ambicija (budžet filma iznosi 100 milijuna dolara) privući publike u kino. U redu, žanr nije mrtav, s vremena na vrijeme pojavi se vestern vrijedan pažnje (kako u Hollywoodu tako i izvan njega), ali daleko je to od vremena kada je Sturges snimio film. Drugi je glumačka ekipa; Sturgesov film okupio je snažnu glumačku postavu i čekala se objava s kakvim adutima Fuqua kreće u akciju. Projektu se odmah priključio Fuquin kućni glumac, uvijek pouzdani Denzel Washington (redatelj i glumac surađivali su i na "Danu obuke" te "Pravedniku"). Nakon Denzela angažirani su Ethan Hawke, Vincent D'Onofrio, Chris Pratt, Byung-hun Lee te manje poznati Manuel Garcia-Rulfo i Martin Sensmeir. Da, to su novi veličanstveni. U ovoj ekipi Denzel je ipak iznad konkurencije i upravo tako je priča napisana. U Fuquinom filmu mjesta ima za jednog veličanstvenog a ostali su tek pratnja.



Dva su glavna razloga zbog kojih vrijedi pogledati Fuquinih "Sedam veličanstvenih". Prvi je Denzel Washington koji glumački potpuno dominira filmom. U redu, scenarij je napisan tako da je Chisolm (lik kojeg tumači Washington) dobio najviše prostora odnosno da je on najbitniji protagonist cijele priče, ali to nimalo ne umanjuje odlično glumčevo izdanje. Obzirom da Washington ima i akcijsko filmsko iskustvo (što većina novih veličanstvenih nema) Chisolm je kompletan lik i jedini koji može stati u istu rečenicu s ekipom iz 1960 godine.
Drugi glavni adut filma je završni obračun. Tridesetak minuta žestoke pucačine, eksplozija i obračuna hladnim oružjem galopira furioznim tempom i otkriva brojne posvete (ili uzore, sasvim je svejedno) žanru te podsjećanje na "Spašavanje vojnika Ryana". Tarantinovska količina leševa naglašava brutalnost i žestinu sukoba, borbe za opstanak stanovnika Rose Creeka. Završni obračun pravi je praznik za ljubitelje akcije i vestern obračuna. No finale filma (traje otprilike tridesetak minuta) treba dočekati; uvod u obračun traje (pre)dugih sat i pol...


Od uvodnih minuta u kojima upoznajemo  glavnog negativca pa sve do početka završnog obračuna malo je zanimljivog i uzbudljivog u Fuquinom filmu. Za razliku od filma iz 1960 glavni bad guy Bogue ponešto je izmijenjen u odnsou na Sturgesov film, sličniji današnjim predstavnicima krupnog kapitala. Okupljanje sedmorice odrađeno je rutinski, bez prevelikih redateljskih ambicija. Problem filma je da o nekim glavnim protagonistima saznajemo nešto, o nekima gotovo ništa. Nisu svi veličanstveni revolveraši; nekima od njih glavno je hladno oružje (bodeži, sjekire te luk i strijela). Šteta je da potencijano zanimljivi likovi dobivaju malo prostora (Red Harvest i Billy Rocks) dok npr. Jack Horne (Vincent D'Onofrio) izgleda i zvuči pomalo groteskno. Fuqua želi likove odnosno film učiniti duhovitim no malo je uspjelih fora. Od većine muških likova zanimljivija je Emma Cullen (dojmljiva Haley Bennett) jedina osoba iz Rose Creeka koja je imala muda potražiti pomoć.



"Sedam veličanstvenih" brižno pazi da ne prekorači granicu političke korektnosti. Ništa čudcno; Fuquin film nije ni prvi ni zadnji koji želi biti korektan zbog budžeta odnosno zarade na kino blagajnama. Međutim inzistirati na političkoj korektnosti u vremenu i na mjestu u kojem korektnost i tolerancija baš i nisu bile česta pojava potpuno je promašena odluka. Zapad sasvim sigurno nije dobio epitet divlji zbog netaknute prirode ili životinja već zbog žestokih obračuna u kojima se ginulo "sa čizmama na nogama". Bez milosti.
Film je prepun religijske simbolike. U pojedinim trenucima detalji su to koji imaju smisla (iskupljenje nekih likova, osveta odnosno oko za oko, zub za zub...), ali teško se oteti dojmu da je redatelj pretjerano zaigrao na kartu religijskih detalja koji mu povremeno narušavaju dinamiku i ritam filma. A možda je često spominjanje Boga također u službi što boljeg box-office rezultata....
Za razliku od većine recentnih remakeova ("Ben-Hura" ili "Istjerivača duhova" naprimjer), "Sedam veličanstvenih" nije promašen i nepotreban film. No ako film redatelja Antoine Fuque uspoređujemo sa "Sedmoricom veličanstvenih" iz 1960 godine onda stvari ne izgledaju najbolje. Film nema šarm i glumačku snagu Sturgesova projekta te pati od mana karakterističnih za mnoge blockbustere koji posljednjih godina stižu iz Hollywooda.

OCJENA: 6



srijeda, 21. rujna 2016.

IZDAJNIK PO NAŠEM UKUSU




REDATELJICA: Susanna White
GLAVNE ULOGE: Ewan McGregor, Carlos Acosta, Stellan Skarsgard, Naomie Harris, Velibor Topić, Radivoje Bukvić
TRAJANJE: 108 minuta
NAZIV ORIGINALA: Our Kind of Traitor

"Novac nema mirisa dok ga ima dovoljno."


Daleko od svih, u prelijepom Marakešu profesor Perry (Evan McGregor) i njegova lijepa supruga, odvjetnica Gail (Naomie Harris) pokušavaju spasiti brak. Krivac za bračnu krizu je Perry, njegova nevjera dovela je bračni par u Maroko. Jedne večeri Perry upoznaje osebujnog ruskog bogataša Dimu (Stellan Skarsgard). Dima je bezobrazno bogat, razmetljiv i, čini se, željan profesorovog društva. Perry i Gail nastavljaju druženje s Dimom, partija tenisa i poneko piće dovode do poziva na rođendan Dimine kćeri. Skromna zabava organizirana je večer uoči profesorovog odlaska, Na partyu Dima otkriva Perryu da je jedan od najvažnijih igrača u operaciji pranja novca ruske mafije. Dima predaje tajne podatke o "prljavom" ruskom novcu u Londonu i traži od Perrya da kontaktira MI6. Ostatak informacija Dima namjerava isporučiti ako britanska tajna služba osigura sigurnost za njegovu obitelj.....




"Izdajnik po našem ukusu" nova je filmska ekranizacija književnog predloška Davida Johna Moorea Cornwella poznatijeg pod pseudonimom John Le Carree. Film nije prvi ovogodišnja adaptacija Le Carrea. Nekoliko mjeseci prije premijere filma počelo je i prikazivanje "The Night Managera" (glavne uloge Hugh Laurie i Tom Hidlleston) prve televizijske serije temeljene na Le Carreovom predlošku. Iako je spisateljsku karijeru izgradio u vrijeme Hladnog rata (tematika piščevih špijunskih igara je većinom hladnoratovska) Le Carree nije izgubio na popularnosti i aktualnosti. Hladni rat je završio, ali obzirom na problematične odnose Rusije i Zapada piscu inspiracije ne nedostaje. "Izdajnik po našem ukusu", između ostalog, bavi se opranim novcem koju ruska mafija nastoji legalno investirati na Zapad, konkretno Veliku Britaniju. Djelić milijunskog kolača završava na računima britanskih političara (umiješani su ministri, zastupnici...) koji zauzvrat pozdravljaju dolazak ruskog kapitala. Le Carre je inspiraciju za knjigu pronašao u vlastitom dvorištu ; ruski milijunaši i milijarderi otkrili su Englesku i kupuju nekretnine, ulažu u posao. Naravno, nije sav uloženi ruski novac  prljav, ali velika je vjerojatnost da je određeni dio potrošenih i uloženih milijuna u najmanju ruku sumnjivog porijekla.




Le Carre odnosno redateljica Sussana White rade ono što je vrhunski patentirao majstor napetosti Alfred Hitchcock. Običnog čovjeka stavlja u neobičnu, po život opasnu situaciju. Običan čovjek zapravo ljudi u slučaju "Izdajnika..." su Perry i Gail. Upoznati s okolnostima i smrtonosnim načinom funkcioniranja ruske mafije oni ne mogu ostati ravnodušni prema Dimi i njegovoj obitelji. Iako je njihova odluka da ostanu do kraja s obitelji ruskog perača novca scenaristički pomalo tanka i teško shvatljiva, ona pokreće film i u njega unosi poneki (melo)dramatični element.
Za razliku od većine filmova temeljenih na Le Carreovim romanima ("Dečko, dama, kralj,špijun" naprimjer) "Izdajnik po našem ukusu" nije toliko zatvoren film. Redateljica koristi krupne kadrove gradova u kojima se odvija radnje. Veliki broj scena snimljen je na otvorenom prostoru od kojih su neke ključne za priču filma. Film je, također, znatno više akcijski od prethodnih Le Carreovih ekranizacija.




Redateljica nije propustila iskoristiti, prikazati detalje koji su najveća vrijednost Le Carreovih ekranizacija. Film obiluje odlično napisanim dijalozima (izvrsni "krvavi novac" trenutak agenta Hectora), političko-obavještajnim igrama i vrlo dobro napisanim likovima. Glavni protagonisti filma motivaciju za postupke pronalaze u privatnom životu. Odluke su određene i obiteljskim situacijama što likovima daje ljudsku crtu tako neobičnu za obavještajno-mafijaške kombinacije.
Odabir glumačke ekipe napravljen je po ukusu većine ljubitelja filma. Dominatna je interpretacija raspoloženog i upečatljivog Stellana Skarsgarda u ulozi Dime, Ewan McGregor i Naomie Harris korektni su supružnici koji shvaćaju da postoje i znatno veći bračni problemi od nevjere dok je Damien Lewis odmjeren i uvjerljiv u ulozi Hectora agenta s obiteljskom ranom.
"Izdajnik po našem ukusu" kombinacija je drame i špijunskog trilera temeljen na književnom predlošku majstora špijunaže Johna Le Carrea. Projekt je to koji na pravi način popunjava kronični nedostatak kvalitetnog špijunskog filma, ali je i dobar izbor za ljubitelje filma kojima špijunaža nije prvi izbor.

OCJENA:8




nedjelja, 18. rujna 2016.

ČUDO S HUDSONA




REDATELJ: Clint Eastwood
GLAVNE ULOGE: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney, Anna Gunn,
TRAJANJE: 96 minuta
NAZIV ORIGINALA: Sully

"Ono nije bila video igra. Bila je to borba na život i smrt." - Jeff Skiles

U vječnoj potrazi za zanimljivim pričama i novim herojima Hollywood je stigao do Chesleya "Sullya" Sullenbergera. Sully je pred završetak dugogodišnje pilotske karijere zaslužan za čudo s Hudsona - prizemljenje oštećenog zrakoplova na površinu rijeke Hudson. Sullyev manevar dogodio se prije nešto više od sedam godina (15.01.2009) tako da je vješti, iskusni pilot prilično brzo dobio vlastiti film. Ništa čudno; Sully je (uz asistenciju pomoćnika Jeffa Skilesa) spuštanjem aviona na površinu rijeke spasio svih 155 putnika i članova posade. Odmah nakon slijetanja mediji i javnost proglasili su Sullya herojem, ali postojali su neki koji nisu tako mislili. Sullyev poslodavac i osiguravajuća društva pokreću istragu kojom žele dokazati da je slijetanje na površinu rijeke Hudson zapravo bila Sullyeva pogreška....



"Još uvijek sam mlad" - ispalio je Clint Eastwood nekoliko mjeseci nakon trijumfalne dodjele "Oscara" 2005 godine. Clint i njegova "Djevojka od milijun dolara" osvojili su četiri kipića (film, redatelj, sporedni glumac, glavne glumica) i spomenutom izjavom Eastwood je (tada mu je bilo tek 75) nagovjestio da njegov filmski put nije završen. Clint se nije šalio; "Čudo s Hudsona" deseti je film koji nosi oznaku directed by Clint Eastwood. Redateljevi filmovi snimljeni nakon "Djevojke..." a prije "Čuda s Hudsona" žanrovski su bili različiti, ali (ako izuzmemo "Invictus" i "J.Edgar") u prvi plan su stavljali male, obične ljude koji u različitim okolnostima i na različitim mjestima ispisuju nevjerojatne životne priče (Gran Torino, American Sniper, Jersey Boys.....). Eastwoodova želja da priču o Sullyu prebaci na film nije neočekivana. A kada stari majstor odabere temu.....
Eastwoodov prvi (čini se i jedini) izbor za ulogu Sullya bio je Tom Hanks. "Čudo s Hudsona" prva je suradnja Eastwooda i Hanksa, ali izbor glavnog glumca nije iznenađenja. Hanka je davno stekao titulu sveameričkog ljubimca (kojeg jednako cijene i vole ljubitelji filma izvan granica SADa)nasljednika Jamesa Stewarta i koju brižljivo, odabirom uloga (Kapetan Phillips, Most špijuna..), čuva i njeguje. Sully je lik koji se savršeno uklapa u Hanksovu filmografiju.
Ujedinjenje jedne od ključnih hollywoodskih figura i ljubimca Amerike nije moglo drugačije završiti nego izvrsnim filmom.




"Čudo s Hudsona" (bombastičan ali i potpuno promašen "prijevod" naslova koji je valjda trebao privući pozornost publike - kao da Eastwood i Hanks u filmu temeljenom na istinitoj priči nisu dovoljan mamac) minutama je najkraći film u redateljskoj filmografiji Clinta Eastwooda. No, Eastwood je preiskusan filmaš koji nema potrebu produživati film nevažnim detaljima. Nešto više od 90 minuta filma redatelju je dovoljno da prikaže Sullyev prizemljenje na površinu rijeke, ali i da se pozabavi i vremenu odnosno okolnostima u kojims se nesreća sa sretnim završetkom dogodila.
Eastwood ne ulijeće u film prikazom nesreće. Uvodne minute filma upoznaju nas sa Sullyem nakon spašavanja putnika. Događanja u i oko aviona doznajemo isprva u kratkim flashbackovima. Cijelu priču saznajemo u finalu filma.
Prikaz pada aviona i spašavanje putnika mnogi bi recentni blockbusteri maksimalno razvukli i iskoristili za demonstraciju specijalnih efekata i(li) CGIja. Eastwood je stari redateljski lisac koji ne troši uzalud minute na akcijske scene. No to ne znači da slijetanja i spašavanje nisu prikazani na uvjerljiv, odgovarajući način. Napetost koja je prisutna u pilotskoj kabini tijekom ključne odluke gledatelju vjerno prenosti svu dramatičnost situacije u kojoj sekunde odlučuju o sudbini 155 putnika i članova posade. Slijetanje i operacija spašavanja prikazana je iz različitih kuteva i gledatelj dobiva potpuno sliku događanja. Nesreća je prikazana vrlo uvjerljivo i sa puno detalja bitnih za Sullyevu priču.




Zbog slijetanja na površinu rijeke Hudson, Chesley Sullenberger se našao između dvije vatre. Za medije i obične ljude on je heroj, privlači pažnju gdje god se pojavi. On je dugoočekivani dašak optimizma, "dobra vijest za grad koji dugo nije doživio dobre stvari posebno kada je riječ o avionima". Na drugoj strani su osiguravajuća društva i čelnici kompanije kojima gubitak skupe letjelice baš i nije najbolja vijest. Oni pokušavaju dokazati da je Sullyeva akcija spašavanja zapravo greška i nepotrebna egzibicija koja je ugrozila sigurnost putnika. Sully nije impresioniran medijskom pažnjom, izljevi divljenja koje svakodnevno doživljava izazivaju nelagodu. Ne, nije Sully bahat i(li) arogantan; on je jedan od onih ljudi koji smatraju da za posao koji rade ne trebaju nikakve posebne nagrade. Sullya zanimaju samo dvije stvari; sigurnost 155 putnika iz njegovog aviona i dokazivanje da je postupio ispravno. Bez obzira na kompjuterske simulacije.
Kroz istragu o događanjima u avionu redatelj podsjeća da, unatoč konstantnom tehnološkom napretku, čovjek i dalje ostaje ključna figura. On je taj koji donosi odluke, sposobnost i iskustvo u određenim situacijama znače puno više od hladnih kompjuterskih procjena i simulacija. Ako bismo takvo razmišljenje primjenili na aktualnu filmsku situaciju Eastwood je jasan i precizan; pomoć specijalnih efekata dobro je došla, ali za pravi film najvažniji su ljudi (redatelj, glumci i ostatak ekipe). "Čudo s Hudsona" najbolje to dokazuje.




Najčešći prigovor koji se upućuje  "Čudu s Hudsona" su dijelovi priče koji pretjeruju u uzdizanju američkog heroja. Ovoga puta takve primjedbe su pucanj u prazno. Za razliku od dvojbenog glorificiranja američkog snajperista Chrisa Kylea Sullyev herojski čin nema nikakve mrlje. I pretjerivanje je dozvoljeno jer, eto, i u SADu se mogu pronaći heroji koji to ne žele biti.
Glumačku ekipu predvodi (ponovo) briljantni Tom Hanks. Način na se Hanks transformira u Sullya doista je impresivan i gledatelju ne preostaje ništa drugo nego da navija za glavnog protagonista. Vrlo dobar je i Aaron Eckhart u ulozi kopilota Skilesa. Zrela Eckhartova uloga kojega na ekranu gledamo točno onoliko kolika je i važna uloga kopilota. On nije glavna faca, ali bez njega Sully ne bi uspio. Ženski dio ekipe predvode uvjerljiva Laura Linney u ulozi Sullyeve supruge te gospođa Heisenberg Anna Gunn u ulozi istražiteljice.
"Ja sam samo radio svoj posao" - ponavlja Chesley Sullenberger ne želeći medijsku pažnju i slavu. Sully je zapravo sličan Eastwoodu i Hanksu. U redu, Eastwood i Hanks slavu su stekli prije mnogo godina dok Sully slavu ne želi no jedno je zajedničko; izvrsni su u poslovima koje obavljaju. Sully je vrhunski pilot dok Eastwood i Hanks snimaju prokleto dobre filmove.

OCJENA: 8


utorak, 13. rujna 2016.

CAFE SOCIETY




REDATELJ: Woody Allen
GLAVNE ULOGE: Kristen Stewart, Jesse Eisenberg, Sheryl Lee, Steve Carell, Blake Lively, Parker Posey
TRAJANJE: 96 minuta


Čekanje na Allenovu televizijsku seriju "Crisis in Six Scenes", ljubitelji osebujnog, ali uvijek originalnog filmaša mogu skratiti gledanjem Café Society. Novi redateljsko- scenaristički projekt nervoznog filmaša otvara novu stranicu Woodyeve filmske priče. Nakon nešto slabijih izdanja u posljednje dvije godine "Cafe Society" donosi Allenove standardne točke prepričavanja, ali i sadrži svježinu i zabavu koje će ostati u ugodnom sjećanju. Takav rezultat postignut je pomoću detalja i promjena koje odgovaraju klasičnom Hollywoodu i ugodno se povezuju s pričom o naivnom mladiću koji pokušava pronaći sreću kod svog ujaka, uspješnog hollywoodskog producenta.


Uvodni kadrovi donose promjenu; Allen se modernizirao i prešao na digitalnu kameru. Hrabra, pomalo rizčna odluka (moderna tehnika za snimanje klasičnog doba), no razloga za zabrinutost nema. Meštar od kamere je legendarni Vittorio Storaro. Film je fenomenalno snimljen i osvijetljen te je teško pronaći nekakvu manu s tehničke strane (naprotiv, ovo je jedan od izgledom najljepših Allenovih filmova, Oscar nominacija za najbolju kameru prilično je izgledna). Nakon uvodnih kadrova slušamo Allenovu naraciju u kojoj se osjećaju autorove godine. Atmosfera starog Hollywooda je od prvog trenutka pogođena, puna nostalgije koja će standardnom Allenovom obožavatelju biti možda i najljepši element filma. Uživanje u priči bez muka za razumijevanje vremena u kojem se radnja filma događa.



Priča filma prolazi kroz više godina života glavnih likova, a njihove (velike) psihološke transformacije su vrlo uvjerljive, unatoč kratkom trajanju filma i glumi koja je pomalo ispod Allenovog standarda (Jesse Eisenberg je solidno odradio "neurotični" dio posla, no ostatak jednostavno nije dovoljno šarmantan). Osjeća se i dašak glumčevih ranijih uloga. Gangsterski dio pripada "Mecima iznad Broadwaya", hollywoodski dio "Danima Radija", a ljubavne muke su ionako forte Allenovih filmova. Za razliku od Allenovog prošlogodišnjeg izdanja, "Cafe Society" nije lijeno kopirano djelce i zalijepljeno na ekran. Film živi vlastitim plućima i stvara jedinstvenu atmosferu. Ne osjeti se umor starog redatelja kao u zadnjih par izdanja, sve je dobro tempirano, ne postoje dosadni trenutci, a relacija New York - Los Angeles stvara prostor za dodatne zanimljive događaje.


Razliku čini posljednja trećina filma. Allen obično daje dvije opcije svojim glavnim likovima: ili postižu sve svoje ciljeve, ili ih jednostavno ne mogu dohvatiti. Ovaj put, gledamo kombinaciju navedenih opcija i gorko-slatki završetak koji ostavlja film u gledateljevom sjećanju. Iznenađujuće, ovo je Allen uspješnije napravio u redateljskom nego u scenarističkom smislu. Tehnički elementi  odzvanjaju savršeno, dok nas pisanje nakratko drži u strahu da ovo ne bude još jedno Allenovo slabije izdanje.
Ako je suditi prema filmau "Cafe Society" možemo biti optimistični oko Allenove nadolazeće televizijske serije. Njegovi projekti su i dalje iznenađujuće svježi (uz par iznimki, naravno), izvrsnog stila i atmosfere, sadrže filozofski rub koji ostaje zanimljiv. Cafe Society jedan od boljih Allenovih proizvoda ovoga desetljeća i garancija da legendarni filmaš nije izgubio sjaj.

OCJENA: 8

Autor recenzije: Filip Zekić



ponedjeljak, 12. rujna 2016.

LEDENI UBOJICA: POVRATAK




REDATELJ: Dennis Gansel
GLAVNE ULOGE: Jason Statham, Tommy Lee Jones, Jessica Alba, Michelle Yeoh
TRAJANJE: 98 minuta
NAZIV ORIGINALA: Mechanic: Resurrection

"Ne miješam se u obiteljsko nasilje." - Bishop

U poplavi ovoljetnih, većinom promašenih nastavaka, red je došao i na Jasona Stathama i njegovog Ledenog ubojicu. Nastavak "Mechanica" iz 2011 godine potvrđuje koliko je ovoljetna filmska ponuda deficitarna s novim, originalnim idejama. Iako "The Mechanic" nije bio veliki hit niti je donio ogroman novac na kino blagajnama (na uloženih 40 donio je nešto više od 60 milijuna zarade u svjetskim kinima, kritika također nije bila pretjerano oduševljena filmova) svejedno je snimljen nastavak. Redatelj jedinice Simon West odustao je od nastavka te je angažiran njemački redatelj Dennis Gansel (vrlo dobri "Die Welle" iz 2008 godine). Gansel je okupio zanimljivu glumačku ekipu. Uz neizbježnog Stathama u filmu se pojavljuje Tommy Lee Jones, Jessica Alba i Michele Yeoh. Očekivanje od filma nisu bila (pre)velika no sadržaj koji "Ledeni ubojica: Povratak" (briljantan prijevod domaćeg distributera) nudi doista je ispod svake filmske razine.




Bishop se povukao, živi na jahti u Rio de Janeiru. Službeno mrtav, neslužbeno živ sklonio se od nevolje i uživa u Brazilu. Jednog dana prilazi mu nepoznata žena. Zna da je Santos (tako se naš junak sada predstavlja) Bishop i ucjenjuje ga. Ako želi živjeti mora odraditi tri ubojstva koja iz tko zna kojih razloga moraju izgledati kao nesretni slučajevi. Naručitelj ubojstava je moćni Crain (Sam Hazedline). Bishop odbija, razbija restoran u kojem se susreo sa nepoznanicom (i sve u njemu) diže u zrak jahtu na kojoj je živio i bježi na Tajland. Tamo je, čini se, siguran. Sve do trenutka kada u njegov život ne uđe lijepa Gina (Jessica Alba)....
"Ledeni ubojica: Povratak" jedan je od filmova u kojima gotovo ništa ne funkcionira. Priča filma prilično je tanka i kaotična te ozbiljno nervira gledatelja. Imamo ucjenu supermoćnog negativca koju Bishop odbija i bježi na Tajland. U tom trenutku redatelj i scenaristi shvaćaju da je Bishop preiskusan igrač (to se valjda mjeri količinom lažnih putovnica i mobitela koje glavni protagonist posjeduje) i da zapravo nema razloga prihvatiti Crainovu ucjenu. Tada u priču ulazi Gina (ona bi trebala biti oružje ucjene) i počinje tridesetak minuta praznog hoda filma, popunjavanje praznina u radnji. Na brzinu treba složiti ljubavnu priču kako bi temeljni zaplet imao smisla. No tada film propada u novi krug neuvjerljivosti. Iskusni, sumnjičavi i uvijek oprezni Bishop se u nekoliko dana smrtno zaljubljuje u ženu koja ne radi za Crainea, ali ju je on poslao, u priču se ubacuju i djeca oteta u Kambodži i Bishop mora prihvatiti zadatak. Kemija između Stathama i Albe uopće ne funkcionira i teško je gledati "emotivne" trenutke koji su neuvjerljivi i patetični (scene sa satom Bishopovog oca). I evo nas gotovo na polovici filma a da se priča (trostruko ubojstvo) nije pomakla...




Radnja filma bondovski je internacionalizirana. Rio, Tajland, Autralija i Bugarska lokacije su na kojima gledamo Bishopove ljubavno-akcijske vratolomije. No ako izuzmemo predivne kadrove s Tajlanda fotografija odnosno izgled filma prilično je siromašan. Gansel je film snimio na navedenim lokacijama, ali to nije iskoristio kako bi filmu dao atraktivniji izgled.
Ako bi nešto trebalo funkcionirati u filmu koji ima Jasona Stathama u glavnoj ulozi to bi trebale biti akcijske scene. Ništa od toga; kaos i nered u priči, scenariju filma prenio i na akcione trenutke. Akcijske scene su nepregledne, snimane iz kuteva u kojima gledatelj teško može uživati te su očajno orkestrirane. Vidljivo je da Gansel uzore ima u filmovima u Jamesu Bondu, ali ništa od uzora nije uspio prenijeti na svoj film.



Iako zanimljiva, glumačka ekipa potpuno se uklapa u neuvjerljivu sliku filma. U redu, Statham nije razočarao (niti iznenadio, onakav je kakav smo ga navikli gledati u većini filmova) Jessica Alba izgleda kao da je zalutala u film (nedostatak kemije između glavnih protagonista ne treba pretjerano objašnjavati), Michele Yeoh je tek slučajni prolaznik u filmu. Posebna je "atrakcija" Tommy Lee Jones u ulozi Maxa Adamsa. Adams izgleda kao Keith Richards trgovaca oružjem.
"Ledeni ubojica: Povratak" je u usporedbi sa većinom recentnih nastavaka potpuni podbačaj. Kaotičan, neuvjerljiv i neuzbudljiv, film redatelja Dennisa Gansela jedino u čemu uspijeva je iznervirati gledatelja.


OCJENA: 3



četvrtak, 8. rujna 2016.

GOLUB SJEDI NA GRANI I PROMIŠLJA EGZISTENCIJU




REDATELJ: Roy Andersson
GLAVNE ULOGE: Nils Westblom, Holger Andersson, Charlotta Larsson
TRAJANJE: 101 minuta
NAZIV ORIGINALA: En duva satt pa en gren och funderade pa tillvaron
GODINA PROIZVODNJE: 2014

„I'm trying to show what it's like to be human and to be alive“, Roy Andersson


Roy Andersson jedan je od najorginalnijih europskih živućih redatelja. Odlikuje ga pomaknuti egzistencijalistički humor u pristupu ljudima i njihovom življenju te osobna poetika. U svojoj gotovo pola stoljeća bogatoj karijeri stekao je naziv kultnog majstora reklama. Snimio ih je više od četiristo, uglavnom za automobilsku industriju, banke i osiguravajuća društva. Snimane su u jednom kadru, mračne i lišene bilo kakvog estetiziranja.
U filmski svijet ušetao je još kao dvadesetšestogodišnji diplomant pod mentorstvom slavnog sunarodnjaka Ingmara Bergmana. Godine 1970 nastaje „A Swedish love story“, njegov prvi dugometražni film. Andersson odmah biva zapažen na Berlianaleu gdje osvaja niz manjih nagrada te nominaciju za Zlatnog medvjeda. U trenutku kad se činilo kako su mu vrata filmskog svijeta otvorena, raskida sa slavnim učiteljem, a njegov sljedeći film  „Gilliap“ iz 1975. godine doživljava neuspjeh.


Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća  osniva studio za snimanje reklama i prekida sa snimanjem filmova punih dvadeset  godina. Početkom stoljeća nastaju  „Pjesme s drugog kata“,  prvi dio trilogije o tome kako je biti čovjek. Film osvaja specijalnu nagradu žirija Cannskog festivala. Sedam godina kasnije snima „Vi, živući“, drugi dio trilogije, a  2014. godine filmom  „Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju“ Andersson zaokružuje trilogiju  najvećim službenim priznanjem u karijeri- Zlatnim lavom na 71. Filmskom festivalu u Veneciji, dok  EFA, na svojoj 28. dodjeli, ovaj film proglašava najboljom evropskom komedijom 2015. godine. 
Njegova ostvarenja u trilogiji  svojevrsni su pandan teatru apsurda. Ambicija mu je obraditi široki spektar ljudske egzistencije na ovom planetu. Impresioniran je talijanskim neorealizmom Vittoria de Sicce, Fellinijevom groteskom, te radom Jacques Tatija, a brojni kritičari njegov smisao za apsurd povezuju sa Monty Paytonom. Konstruiranje priče, oslikavanje likova i njihovih destruiranih odnosa- kao posljedice nedostatka komunikacije između njih- a ponajviše pronalaženje ritma u klišejima, ukazuje na sličnosti sa dramskim djelima Becketta i Ionesca. Andersson snima izrazito dugačke kadrove (i do 10-tak minuta trajanja)  statičnom kamerom na  sceni koja podsjeća na kazališne kulise. Dekor je ogoljen, dijalozi reducirani  a osvjetljenje hladno. Rezultat  toga su hiperrealne scene koje kao da  je naslikao Edward Hooper. Sva tri filma nemaju klasičnu dramsku radnju. Prkose linearnom vremenu, kaotični su i ne sadrže gotovo nikakve kulturno-povijesne karakteristike. O priči teško da bi se uopće moglo govoriti. Radnja bi se mogla odvijati bilo gdje. U kadrove Andersson smješta omeđene površine koje predstavljaju okvire (vrata, prozori, sobe). U okvire postavlja ljude čije su akcije rutinirane i bez  emocija. Doimaju se poput životinja u kavezima iz kojih ne mogu izaći.
 S tim se prizorom „Golub stoji na grani i promišlja egzistenciju“ i otvara: Stariji gospodin u muzeju pozorno promatra prepariranog goluba na grani u staklenom kavezu, dok ga žena čeka u pozadini kadra. 


Naslov filma dijelom je referenca na sliku „Lovci u snijegu“ Pietera Bruegela, a dijelom odraz autorove introspekcije. „Golub“ se u filmu  pojavljuje dvaput. Prvo u uvodnoj sceni u muzeju, a drugi put ga na školskoj priredbi spominje djevojčica sa posebnim potrebama. Na pitanje moderatora što golub radi, djevojčica odgovara kako golub sjedi na grani i razmišlja kako nema novaca.
Struktura filma je mozaična. Sastoji se od  39 vinjeta koje su često povezane nizom naoko nepovezanih situacija. Statična digitalna kamera fiksirana je u sredini kadra i na frustrirajućoj je distanci u odnosu na jedva pomične likove. Komunikacija među njima besmislena je, isprazna poput reklamnog slogana („Drago mi je da ste dobro“) i na dijelove bizarno duhovita. Izostanak pokreta dijelom je kompenziran  scenama energičnog flamenco plesa. Kao nit poveznica pojavljuju se dvojica trgovačkih putnika- Sam (Nils Westblom) i Jonathan (Holger Andersson), koji hodaju naokolo i prodaju artikle za zabavu- vampirske zube, kutiju za smijanje i masku Ujaka Jednoroga. Usto su zaokupljeni time kako naplatiti dugove od svojih klijenata i steći nove. Kroz njihove susrete s ostalim akterima plete se mreža samoće i apatije.
Morbidan ton filmu pojačavaju tri bizarne scene smrti koje slijede odmah nakon uvoda u muzeju.“ Ne znam jesam li perverzan ili ne zbog toga, ali volim se nasmijati sa smrću“, kaže Andersson. U prvoj sceni, muškarac umire otvarajući bocu vina dok u kuhinji njegova žena pjevuši pripremajući večeru. U drugoj sceni, odrasla djeca pokušavaju istrgnuti torbu s zlatnim nakitom iz ruku majke koja umire u bolničkoj postelji željeći ponijeti torbu sa sobom. U trećoj sceni, jedan od putnika umire  u brodskom restoranu dok se ostali dogovaraju što će s hranom koju je platio.
Na pola puta između komedije apsurda i horora, Andersson sa „Living trilogy“ stvara veličanstvenu burlesku o  propasti humanosti i empatije među ljudima koju pojačava sa par zanimljivih scena. Tako, u jednom prizoru,  švedski kralj Charles XII ulazi u gostionicu na konju, dok njegovi vojnici na silu tjeraju žene na ulicu, na kojoj vlada pomutnja i metež. U drugoj sceni, britanski vojnici iz kolonijalnog razdoblja tjeraju afričke domoroce u neobičnu metalnu kapsulu pod koju pale vatru. Zbog vrućine, ljudi unutra jauču a njihovi glasovi stvaraju glazbu. Postaje jasno kako će ljudi izgorjeti u toj kapsuli. Jedina informacija koju dalje dobivamo jest da je posrijedi zabava za bogate pripanike aristokracije. 
U trećoj sceni znanstvenica vodi rutinski razgovor preko telefona („Drago mi je da ste dobro“ ) dok se u njezinom kabinetu životinja nalik na majmuna podvrgava elektrošokovima. 
Ako je svrha umjetnosti da u pozitivnom smislu šokira, našali se sa našim strahovima i usto na originalan način predoči stanje civilizacije i društva, onda je Andersson s pravom veliki „mag“ ne samo reklama, nego i filma 21. stoljeća. Egzistencijalna nelagoda koju izaziva poziva na promišljanje.


Autorica recenzije: Nada Vuković

srijeda, 7. rujna 2016.

KRVNA OSVETA




REDATELJ: Jean-Francois Richet
GLAVNE ULOGE: Mel Gibson, Erin Moriarty, William H.Macy, Diego Luna, Michael Parks, Lucine Dale
TRAJANJE. 88 minuta
NAZIV ORIGINALA: Blood Father

"Ne možeš čitav život biti kreten" - Link


John Link imao je burnu prošlost. Ovaj je bivši alkoholičar (čist dvije godine), zatvorenik i ratni veteran mir pronašao u naselju kamp kućica. Nije turističko naselje, ali za Johna idealno; život je miran bez prevelikih stresova i izazova. Sve do trenutka kada ga nazove kći Lydia. Ona je nestala prije nekoliko mjeseci i sve do poziva nije se nikome javljala. Očajna zbog situacije u kojoj se našla Lydia nije imala drugog izbora nego kontaktirati oca. Odnos između Lydije i Johna gotovo da i ne postoji. Sedamnaestogodišnja djevojka odrasla je s majkom (Johnova bivša) i nije previše vremena provodila s ocem. No situacija je izmakla kontroli. Lydia se, spletom okolnosti, zamjerila pripadnicima meksičkog narko kartela i jedini koji je može zaštititi je John Link.....





Ideja o ekranizaciji romana "Blood Father" američkog pisca Petera Craiga rodila se 2008 godine. Za projekt se ozbiljno zagrijao Sylvester Stallone koji je osim nastupa u glavnoj ulozi želio i režirati film. No Stallone je, ponajviše zbog planova povezanih uz nadolazeće projekte ("John Rambo", "Plaćenici"), odustao od ekranizacije. Nakon godina skupljanja prašine "Blood Father" je uskrsnuo kada se projekta prihvatio francuski redatelj Jean-Francois Richet ("Državni neprijatelj 1 i 2", remake Carpenterovog "Napad na policijsku stanicu iz 2005 godine). Peter Craig je odlučio asistirati na pisanju scenarija dok je glavnu ulogu u filmu dobio hollywoodski enfant terrible Mel Gibson. Gibsonova briljantna filmografija posljednjih godina pati zbog glumčevih ispada u privatnom životu. No čini se da se Gibson primirio i odlučio energiju usmjeriti na ono što radi najbolje - Snimanje filmova. Prije nekoliko dana Gibsonov novi redateljski projekt, biografska drama "Hacksaw Ridge", doživio je ovacije na filmskom festivalu u Veneciji. Sudeći po prvim reakcijama na "Hacksaw Ridge" Gibson je ponovo u odličnoj redateljskoj formi. "Blood Father" pokazuje da u Gibsonu i dalje ima glumačke vatre....




Tinejdžerske godine djeteta izazov su za roditelje. Međutim, problemi u koje se uvalila Lydia doista su nesvakidašnji. Zamjeriti se pripadnicima narko kartela sa samo sedamnaest godina nije uobičajan tinejdžerski problem. Spas i zaštitu Lydia traži od osobe u kojoj (pre)veliku životnu podršku baš i nije imala. John nije bio uzoran otac no nalazi se u razdoblju života kada se, polako ali sigurno, svode računi. Link, konačno čist i trijezan, shvaća da baš i nema previše uspomena na koje bi mogao biti ponosan. Poziv Lydie vjerojatno je posljednja prilika za Linkovo iskupljenje. I upravo iskupljenje je (uz roditeljsku ljubav) glavna tema, pokretač radnje Richetova filma. Linkov put do iskupljenja nije bez i jednostavan. Leševi se gomilaju, protivnici su brutalni i nemilosrdni, ali Link ima vojničku i zatvorsku prošlost. I poznaje ljude koji poznaju ljude.




Richet nije propustio komentirati američku stvarnost. Razgovori između Lydieje i Johna otkrivaju da John o meksičkim imigrantima razmišlja otprilike kao Donald Trump (Lydia daje malo drugačije mišljenje), ponešto saznajemo i o aktualnom, korporativnom trenutku SADa. Amerika koju gledamo u Richetovu filmu nije obećana zemlja; prašnjava i prljava, premrežena kriminalom i nasiljem (osim kartela susrećemo i ekstremizmom zatrovane veterane rata) mjesto je to na kojem je policija nemoćna i uvijek stiže na kraju priče. Popisati i pokupiti mrtve i ranjene, nemoćna da bilo što promijeni. Gospodari života i smrti živopisni su likovi poput Artura Riosa (upečatljivi Arturo Sandoval) i The Cleanera sicaria kojeg tumači Raoul Trujillo. Američki san glavnih protagonista "Blood Fathera" živjeti je i preživjeti.




John Link nije prva Gibsonova uloga u kojoj tumači protagonista koji kreće u akciju zbog obiteljskih razloga. "Mad Max" i "Na rubu tame" filmovi su u kojima junaci koje Gibson interpretira kreću u osvetnički pohod zbog članova obitelji. Link je, poput Cravena i Maxa Rockatanskog, krenuo u akciju zbog obitelji no razlike postoje. Lydia je živa i Gibson u "Mad Maxu" i "Na rubu tame" nije imao takvu glumačku partnericu. Erin Moriarty izvrsna je u ulozi Lydie, nadmudiravanja s Gibsonom relaksiraju film i daju mu duhovite i emotivne trenutke. Uz spomenute narcosa i sicaria od glumačke ekipe vrijedi istaknuti i Williama H. Macya u ulozi Linkovog sponzora.
"Blood Father" akcijski je triler koji označava povratak u glumačku formu Mela Gibsona. Nasilan i brutalan, ali i iznenađujuće emotivan Richetov film, unatoč tmurnoj radnji, sadrži završetak koji najavljuje bolje dane. Za glavnu (anti)junakinju, ali i nastavak karijere velikog filmaša.


OCJENA: 8






subota, 3. rujna 2016.

ZG80





REDATELJ: Igor Šeregi
GLAVNE ULOGE: Rene Bitorajac, Marko Cindrić, Mario Petreković, Domagoj Mrkonjić, Mijo Jurišić, Filip Detelić, Marko Janketić, Nikola Rakočević, Miloš Timotijević, Mladen Andrejević, Vesna Čipčić
TRAJANJE: 90 minuta

"Ne bu nas niko jebal u našem gradu." - Krpa

Većinu filmova recenziranih na blogu pogledam u prvim danima redovite distribucije. Najčešće je riječ o prvim poslijepodnevnim terminima četvrtkom, idealnim za gašenje filmofilske znatiželje. Četvrtak je idealan za bijeg od gužve prvog vikenda prikazivanja i ne traži bilo kakve rezervacije jer se na prvim projekcijama (čak i kada su u pitanju i najveći blockbusteri) ne okupi (pre)veliki broj gledatelja. No ovaj četvrtak donio je iznenađenje. Dvorana tijekom druge projekcije dana (18.05) bila je znatno ispunjenija nego projekcije najvećih svjetskih blockbustera u istom terminu (u redu, filmovi poput novih "Ratova zvijezda" imaju više termina, ali Kylo Rena i Rey sam pogledao u društvu puno manje ljubitelja filma nego Krpu i Kizu; ovo nije usporedba "Ratova zvijezda" i "ZG80" već dokaz velikog interesa za debitantski film Igora Šeregija). Kino su, većim dijelom, ispunili tinejdžeri; onaj dio filmske publike koja posljednjih godina preferira filmove o superjunacima. Završetak filma donio je sramežljivi pljesak. Nisu to bile ovacije, ali većina prisutnih je podigla palac gore. Još veće iznenađenje dočekalo me na izlasku iz kina; poznanik filmofil odustao je od kasnije predstave jer "ne želi gledati film iz drugog reda a sve ostale ulaznice su rasprodane". Da, prema interesu i dojmovima velikog broja ljubitelja filma izgleda da će "ZG80" postati pravi domaći blockbuster. 






Radnja filma vraća nas u Jugoslaviju krajem osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Krpa, Kizo i Dejo kreću na utakmicu u Beograd. Dinamo gostuje na Marakani i skupina Bad Blue Boysa pojačana s nekoliko pripadnika Torcide kreće na put. Osim na terenu, utakmica se igra na tribinama. Delije protiv Bad Blue Boysa. Ekipa dolazi na stadion, utakmica protječe u verbalnom prepucavanju, nekoliko navijača je uhićeno. Na odlasku sa stadiona delije napadaju autobus koji prevozi BBB do kolodvora. Autobus je zapaljen, navijači iz Zagreba postaju lovina brojčano nadmoćnih Delija. Raštrkani po gradu BBB moraju pronaći način kako stići na kolodvor i uhvatiti vlak za povratak kući..
"ZG80" radnjom prethodi "Metastazama" iz 2009 godine. Uz poznate, mlađe Krpu, Kizu, Fiću i Deju novi likovi filma su pripadnici navijačkih skupina. Redatelj filma kombinira izmišljene i stvarne protagoniste odnosno događanja. Na strani BBBa u prvim borbenim redovima možemo vidjeti, danas pokojne, Iću Purgera i Bubu (poznavateljima navijačkih odnosa u osamdesetim godinama prošloga stoljeća ne treba objašnjavati spomenuti dvojac, riječ je o likovima koji se često spominju u prepričavanju mnogih, često bizarnih, navijačkih priča i anegdota osamdesetih). Dijelovi filmskog razgovora reporterke i navijača prepisani su iz reportaže televizije Beograd snimljene 1990 godine u kojoj su intervjuirani pripadnici navijačkih skupina velike četvorke. Uz sve navedeno u filmu se pojavljuje i poduzetni Zvonkec zapravo Zdravkec odnosno Zdravko Mamić. Kombinacija stvarnih i izmišljenih događanja i protagonista pokazala se kao vrlo dobro scenarističko-redateljsko rješenje .




"ZG80" jedan je od rijetkih domaćih filmova u kojem glavni protagonisti ne izgledaju i ne zvuče umjetno i neprirodno. U filmu ne postoji politička korektnost; psuje se, loče,drogira i obračunava i lancem i bokserom u glavu. Potpuno su promašeni prigovori da film sadrži previše psovki. U filmu gledamo i slušamo navijačku priču, priču ulice i teško je očekivati da će Krpa i ostatak ekipe govoriti književnim jezikom.
Gledanje i slušanje filma otkriva redateljeve uzore; riječ je o  "Ratnicima podzemlja" i australskom filmu "Romper stomper". Struktura filma, nakon sačekuše, nalik je onoj iz "Ratnika podzemlja". Radnja kreće u nekoliko pravaca, pratimo nekoliko manjih skupina navijača koji žele stići na beogradski željeznički kolodvor. Redatelj odnosno scenaristi odredili su "ZG80" kao akcijsku komediju. Film je ispunjen uspjelim, često provokativnim forama, navijačkom zafrkancijom i duhovitim trenucima. No humor Šeregijevog filma neće se dopasti baš svakom gledatelju. Navijačka zajebancija je sirova, ispunjena psovkama i često opisuje vrijeme u kojem se odigrava radnja filma (npr. uzajmno podbadanje i provociranje dinamovca i zvezdaša koji su spletom okolnosti vezani gotovo cijelim trajanjem filma). Šeregijevi urbani ratnici jednako su žestoki u fizičkom i verbalnom obračunu.



Film o ultrasima, najžešćim navijačima ne može biti uvjerljiv ako nema nasilja. "ZG:80" sadrži većinu izazova koje nosi gostovanje kod najvećih neprijatelja. Bježanje pred brojnijim suparnicima, žestoki masovni obračuni, zasjede i domišljati načini kako izbjeći batine detalji su koje možemo pronaći u filmu. Ne postoje navijački supermani, kada okolnosti dozvoljavaju Krpa i ekipa drže liniju i prihvaćaju fight a kada su brojčano stanje i okolnosti nepovoljne i častan uzmak nije loša opcija.
Nekoliko scena filma pokazuje da su u agresivnom i nasilnom svijetu navijača, ljutih suparnika postojala određena pravila igre. Stisak ruke Žutog i njegovog navijačkog kolege iz suprostavljenog tabora nakon skidanja lisica i dolaska na kolodvor te Krpin obračun jedan na jedan s vođom Delija govore da je navijački svijet osamdesetih imao nepisana pravila.
Unatoč činjenici da je "ZG:80" realiziran kao akcijska komedija redatelj nije propustio dati komentar vremena u kojem se radnja filma događa. Jugoslavija polako, ali sigurno umire, drug Tito i njegovo posljednje počivalište predmet je zajebancije novih generacija. Država je u krizi i vjerojatno jedini koji zna kako bi riješio probleme je zastavnik JNA (vrlo dobri Mladen Andrejević). Partizanovac po navijačkom oprijedjeljenu i veliki ljubitelj Vesne Zmijanac, demonstrira kako se smiruju navijački napadi. Najupečatljivije scene koje pokazuju stanje u Jugoslaviji koncem osamdesetih je trenutak kada molotovljev koktel pada na autobus s dinamovim navijačima uz zvučnu kulisu "Od Vardara pa do Triglava". Takva je bila i jugoslavenska stvarnost. Radijske emisije su, u popodnevnim satima nedjeljom po željama slušatelja, vrtile pjesme o bratstvu i jedinstvu a istodobno su se sinovi naših naroda i narodnosti mlatili na ulicama i stadionima bivše države. Nekoliko godina kasnije mnogi sudionici navijačkih uličnih obračuna ponovo su se sukobili. Ovoga puta s oružjem u rukama.




Iako "ZG:80" nema glavnog protagonista u prvi plan (ponajprije zbog "Metastaza") izbija Krpa. Iako je i u mlađim danima nasilan, uvijek nabrijan i spreman na provokaciju Krpa je manje lud nego u "Metastazama". Razvoj lika sugerira da je Krpa potpuno podivljao nakon ratnog iskustva. Kako god bilo Krpa je vrhunac glumačke karijere Renea Bitorajca.
Glumačka ekipa većinom je korektno odradila posao, navijači (uz poneki redateljski propust odnosno površnost) izgledaju kao navijači. Usporedba izgleda i uvjerljivosti Krpe i vođe delija (izvrsni Miloš Timotijević) s primjerice Elijah Woodom i navijačkom ekipom iz filma "Green Street Hooligans" potpuno je na strani Bitorajca i Timotijevića.
"ZG 80" nasilna je žestoka, ali i duhovita, zabavna filmska navijačka priča. Uz prikaz navijačkog pokreta krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. film sadrži podtekst u kojem saznajemo detalje o stanju društva u bivšoj Jugoslaviji. Domaći film zbog kojega se isplati kupiti ulaznicu i koji će, prema prvim pokazateljima, postati domaći blockbuster. Kuiš?


OCJENA: 8