ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

ZVIZDAN




REDATELJ: Dalibor Matanić
GLAVNE ULOGE: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Mira Banjac, Slavko Sobin, Dado Čosić
TRAJANJE: 123 minute
GODINA PROIZVODNJE: 2015


U rubrici europskog filma treba ponekad spomenuti i domaći, hrvatski proizvod. Tim više ako se radi dugometražnom filmu koji je premijerno prikazan na 68. Filmskom festivalu u Cannesu  i u službenom programu „Izvjestan pogled festivala“osvojio nagradu stručnog žirija. Kako dobar publicitet uvijek odradi svoje, ne treba zaboraviti da se radi o programu koji je drugi po prestižu ovog najvažnijeg i najutjecajnijeg svjetskog filmskog festivala  a na kojem je hrvatski film zadnji put prikazan 1981. godine (Rajko Grlić s filmom „Samo jednom se ljubi“). Također, ovim programom započela je afirmacija „rumunjskog novog vala“ i grčkog „wierd wave-a“pa Matanićeve riječi o tome kako je prikazivanje „Zvizdana“ u službenom popratnom programu canneskog Festivala kao da u nogometu „uđete u Ligu prvaka“ i ne zvuče naročito pretenciozno. Hrvatsku premijeru „Zvizdan“ je imao na 62. filmskom Festivalu u Puli gdje mu je dodijeljena Velika Zlatna Arena za najbolji film te još pet zlatnih Arena- za režiju, najbolju glavnu i sporednu žensku, najbolju glavnu i sporednu mušku ulogu te za za kostimografiju. Ušao je i u službeni program nagrade LUX među 10 najboljih evropskih filmova prošle godine, dobio nagradu „Oktavijan“ Hrvatskog društva filmskih umjetnika i predstavljao  Hrvatsku na 88. nagradi „Oscar“ američke Akademije filmske umjetnosti u natjecateljskoj kategoriji za najbolji film na stranom jeziku. Prikazan je na sedamdesetak međunarodnih filmskih festivala i osvojio preko 20 prestižnih nagrada.




Film je proizvela zagrebačka Kinorama u koprodukciji s Gustav filmom i SEE film pro. Podržali su ga HAVC i Euromages.
Prema Matanićevim riječima  „Zvizdan“ je zamišljen kao prvi dio „Trilogije Sunca“ u kojoj se sukobljavaju najviši i najniži ljudski principi: ljubav i mržnja.  „Zora“ je drugi dio, a  bavi se sukobom duhovnog i materijalnog.
Koncept filma, tri odvojene priče u kojima različite likove tumače isti glumci, inovativan je redateljski postupak u novijoj hrvatskoj kinematografiji.  Svaka priča je zaokružena cjelina i ima svoju težinu, a povezuje ih kamera koju je Matanić stavio u funkciju promatrača. Glavni motiv je ljubav- divlji , nesputan, tvrdoglav i sirov eros otprije poznat u Matanićevom filmu  „Fine mrtve djevojke“. Kada se otme kontroli privlači brdo predrasuda, netrpeljivosti, malograđanštine i laži- po cijenu vlastitog života  ili dostojanstva.u nešto kasnijem „Kino Lika“ iz 2008. godine.
U prvoj priči  naslovljenoj „Ivan i Jelena 1991.“ radnja je smještena u ruralnu hrvatsko-srpsku sredinu  dalmatinskog  zaleđa, uoči Domovinskog rata. Nevinu i čistu mladenačku ljubav guši kolektivna  retorika, socijalna anksioznost i tjeskoba  nastala buđenjem nacionalnih identiteta i zaluđenošću njima te prvi ispaljeni metak u zaljubljenog mladića s trubom u ruci. Sve pršti od emocija i glasova a kolektivno zagušuje privatno.


U drugoj priči „Nataša i Ante 2001.“ susreću se u devastiranom i razrušenom srpskom selu- ona kao povratnica, a on kao radnik angažiran popraviti njezinu kuću i osposobiti je za kakav-takav život. Oboje su opterećeni gubicima a napetost  između njih snažno se osjeća. Istovremeno, emocije i glasovi  se stišavaju, likovi  se  odvajaju od kolektivnog  i počinju osjećati sebe. Taj impuls žestok je i silovit. Katarzičan.
U trećem dijelu „Luka i Marija 2011.“ zarobljeni su u prošlosti na koju nisu mogli ili znali utjecati. Da bi krenuli dalje moraju se suočiti s krivnjom i osjećajem odbačenosti koju nose u sebi. Odlučno pomicanje fokusa sa nacionalnih i obiteljskog  identiteta na privatni, intimni prostor ovdje se  manifestira fizički.  Lekcija je tako naučena a „Zvizdan“ je zaokružio ideju; izboriti se za novi put i zaustaviti repeticiju povijesti  na prostoru opterećenom mržnjom i netrepeljivošću.
Matanić, koji je ujedno i scenarist, ne definira izravno taj novi put već ga ostavlja otvorenim za neke nove spoznaje ali podcrtava  ulogu Prirode - elementi Vode i  Zemlje. Zemlja stišava misli i ublažava emocionalnu tenziju dok Voda  izvlači potisnuto na površinu, čisti i osnažuje.


Neobični kutovi snimanja, odlična fotografija, spontana i vesela gluma  Tihane Lazović (Jelena, Nataša, Marija) i Gorana Markovića (Ivan, Ante, Luka) te odlična Nives Ivanković u ulozi Tihanine majke, samo su neki od razloga koji ovaj film čine  i zrelim domaćim ostvarenjem.
S druge strane, neprerađene emocije u kombinaciji sa šekspirijanskim konceptom zabranjene ljubavi ,kod prosječnog domaćeg  gledatelja i dijela kritike mogu probuditi mehanizme etiketiranja kojima su isti skloni posegnuti kada je hrvatski film u pitanju. Etikete bismo mogli sažeti u nekoliko riječi: prežvakavanje rata i poraća, patetične poante, isforsirani dijalozi, stereotipovi i „deja vu“.
Ako „Zvizdan“ gledamo isključivo kroz „naši i vaši“  pristup,  koji dobro prolazi na međunarodnim festivalima, a  bez pomicanja referentne točke, razumljivo je da se nove spoznaje  niti  ne mogu dogoditi.
Tako Matanić vješto predaje palicu onima kojima je film namijenjen, a to je prvenstveno domaća publika i njezina (samo)spoznaja. Redatelj traži angažman i stav gledatelja. I u tome uspijeva.

Autorica recenzije: Nada Vuković




nedjelja, 26. lipnja 2016.

DAN NEZAVISNOSTI: NOVA PRIJETNJA




REDATELJ: Roland Emmerich
GLAVNE ULOGE: Liam Hemsworth, Jeff Goldblum, Bill Pulman, Maika Monroe, Judd Hirsch, Charlotte Gainsburg
TRAJANJE: 120 minuta
NAZIV ORIGINALA: Independence Day: Resurgence


"Znali smo da će se vratiti"  rečenica je koja nosi reklamnu kampanju filma "Dan nezavisnosti: Nova prijetnja". Da, marketing je pogodio u sridu; znali smo da će vanzemaljci vratiti te da će film Ronalda Emmericha iz 1996 godine dobiti nastavak. Istina, prošlo je 20 godina od invazije neprijateljski nastrojenih aliena, ali obzirom na komercijalni uspjeh "Dana nezavisnosti" i hollywoodsku nezasitnu potrebu za nastavcima ONI su se morali vratiti.
Nastavak je ostao bez najveće zvijezde. Službena verzija kaže da se od Smitha odustalo zbog visine honorara. Moguće da je novac razloga, ali sigurno je da redatelj Emmerich nije ronio suze zbog Smithova nenastupanja u nastavku ("ljubav" je vjerojatno obostrana). Kod izbora glumačke ekipe za prvi film Emmerich nije želio Smitha za jednu od glavnih uloga, ali je popustio pod pritiscima čelnika "Foxa". Dvadeset godina kasnije pritiska bilo nije, Smitha nema, ali ima novih glumačkih lica. Mlade snage predvode Liam Hemsworth i Maika Monroe, Charlotte Gainsburg nastupa u, za njenu karijeru netipičnoj, blockbusterovskoj ulozi, tu su i Sela Ward te William Fichtner. Emmerich nije zaboravio ni protagoniste iz prvog filma (Judd Hirsch, Jeff Goldblum, Bill Pullman, Brent Spiner , pokojni Robert Loggia....). Previše likova? Da, može se reći da je redatelj pretjerao s gomilanjem likova.....



Dvadeset godina nakon pobjede nad vanzemaljcima Zemlja je postala bolje mjesto za život. Ljudi žive u miru, ratni sukobi su prestali. Civilizacija je napredovala koristeći tehnologije i znanja otkrivene nakon sukoba. Sve izgleda mirno, sigurno... Pod kontrolom. Sve do trenutka kada nepoznati leteći objekt sa vlastitom gravitacijom ulazi u zemljinu orbitu. Cilj je uništenje Zemlje i čovječanstvo se ponovo mora suprostaviti starom, sada moćnijem  neprijatelju....
Emmerich je ponovio prvi film. Oni su nadmoćni, mi smo pred uništenjem, ali u finalu filma događa se preokret. Jedina razlika u radnji događa se pri kraju filma i zapravo je uvod u eventualne nastavke. Redatelj (ponovo) isporučuje proizvod kakav smo od njega očekivali ("2012", "Dan poslije sutra"). Film je ispunjen destrukcijom, razaranjima. Emmerich pokušava od gledatelja iznuditi empatiju prema likovima; ima tu patetike, vojničkog salutiranja i glorificiranja institucije američkog predsjednika (ovoga puta bivšeg). Emmerich je dodatno internacionalizirao ekipu filma te dijelove radnje prilagodio današnjem vremenu. Kineski zapovjednik, francuska znanstvenica i neobični afrički lovac na vanzemaljce novi su likovi koji naglašavaju globalno bratstvo i jedinstvo. Poštujući recentan hollywoodski trend Emmerich je feminizirao nastavak. Ženski likovi imaju puno važniju uloga nego u jedinici. Uz spomenutu znanstvenicu imamo i američku predsjednicu, kćerku bivšeg predsjednika a čak je i glavna negativka, matica aliena ženskog roda. I dok se u većini novijih blockbustera ubacivanje jakih ženskih likova pokazalo odličnom odlukom (Ray iz novih "Ratova zvijezda" i Furiosa iz "Mad Maxa" naprimjer) u "Novoj prijetnji" stvari baš i ne izgledaju pretjerano zanimljivo. No, to nije problem samo kod ženskih likova nego kod većine glavnih protagonista filma.



Nakon odgledanog filma teško je ne primjetiti da je nastavak izgubio duhovitost, filmsku energiju pa i dobar dio emocija. Koliko god su neki trenuci "Dana nezavisnosti" bili iritantni zbog pretjeranog glorificiranja SADa, američkog načina života i predsjednika toliko je film imao trenutke koji su "brisali" patriotsko pretjerivanje. Prvi dio ima npr. sjajnog Randya Quaida u ulozi osvetnika Russella Cassea, niz duhovitih situacija i "Welcome to Earth" trenutak kada Will Smith nokautira jednog od izvanzemaljaca (scena koja je izazvala eksploziju kod gledatelja u kino dvoranama). U "Novoj prijetnji" ostalo je malo, gotovo ništa od duha originala. Emmerich je zadržao većinu starih likova i dodao nove. No, neki od poznatih lica potpuno su nebitni za radnju i uzaludno troše minute filma (npr. Julius Levinson, tumači ga Judd Hirsch). Novi likovi ne donose svježu krv već se uklapaju u mehaničko, pretjerano gomilanje protagonista. Emmerich je uspio stvoriti filma u kojem, unatoč golemom razaranju i žrtvama, gledatelj suosjeća tek sa vanzemaljskim oblikom života. Ne ovima koji nas napadaju, nisu oni jedini.....



Kako bi zadovoljio apetit za destrukcijom scenarističko redateljski dvojac Emmerich-Devlin osmislio je neprijateljski svemirski brod koji ima vlastitu gravitaciju. Rezultat su scene razaranja u kojima Dubai pada na Pariz, a Veliki Buda pada u srce Londona. Emmerichu treba priznati da je spreman na sve kako bi pomaknuo granice uništavanja.
Iako je prošlo dvadeset godina "Nova prijetnja" nije efektima i akcijskim scenama superiorna "Danu nezavisnosti". Specijalni efekti i CGI osciliraju od dobrog do groznog, akcijske scene ponekad su atraktivne ponekad preduge i bizarne (napad matice na školski autobus).
"Dan Nezavisnosti: Nova prijetnja" nastavak je, točnije priprema za nove nastavke. Rezultat redateljeve ambicije da nastavak postane veći, bučniji i impresivniji, (ne samo od "jedinice" nego i od većine recentnih blockbustera) te opterećenost (pre)velikim brojem likova neuzbudljiv je i beskrvan film.


OCJENA: 5










nedjelja, 19. lipnja 2016.

POTRAGA ZA DOROM





REDATELJ: Andrew Stanton, Angus MacLane
GLASOVI: Suzana Nikolić, Goran Navojec, Jasna Bilušić, Đelo Hadžiselimović, Ksenija Pajić, Hana Hegedušić, Ranko Zidarić, Filip Šovagović
TRAJANJE: 103 minute
NAZIV ORIGINALA: Finding Dory

"Znam samo da mi nedostaju." - Dora

Godinu dana nakon velike pustolovine Nemo, Merlin i Dora našli su mir na podvodnom grebenu. Harmoniju dinamične trojke remeti tek Dorin problem s pamćenjem. Nakon nezgode "u prometu" Dora se počinje prisjećati djetinjstva. Uspomene na obitelj postaju sve češće i Dora kreće u potragu za majkom i ocem. Trag sjećanja vodi na drugi kraj oceana, institut za podmorska istraživanja, mjesto na kojem ljudi pomažu bolesnim, ozlijeđenim životinjama. Dora kreće na put, ali nije sama. Nemo i Merlin učiniti će sve da pomognu zaboravnoj prijateljici....
U vremenima kada filmske kompanije histerično snimaju sequele i prequele teško je povjerovati da je "Potraga za Nemom" tek nakon 12 godina dobila nastavak. Film je 2003 godine postigao ogroman financijski uspjeh (više od 900 milijuna dolara zarade na svjetskim kino blagajnama), kritičari su složno pisali hvalospjeve, film je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg animiranog filma. Nemo, Merlin i Dora postali su zaštitni znak "Pixara", kompanije koja vrlo rijetko griješi. "Pixarovi" projekti su u najgorem slučaju "samo" dobri (izuzetak koji potvrđuje pravilo su "Auti 2"). Nakon Nema studio je stvario niz hitova ("Nebesa", "Izvrnuto, obrnuto", "Wall-E", "Izbavitelji"....), a nije imao problema niti sa nastavcima (nastavci "Priče o igračkama" jednako su vrijedni kao i prvi film). "Potraga za Dorom" još je jedan Pixarov pogodak u sridu, nastavak animirane čarolije....




Redatelji odnosno scenaristi filma nisu mijenjali dobitnu kombinaciju. Kao i u prvom filmu gledamo potragu, pokušaj okupljanja obitelji. Potraga je Dorinim roditeljima zabavna je, duhovita, ponekad i opasna, ispunjena emocijama. Dori pomažu Merlin i Nemo i cijela priča (ponovo) je ispunjena porukama o važnosti prijateljstva i obiteljskim vrijednostima. Dorino "Plivajmo, plivajmo" zapravo je moto, poruka optimizma i način kako se nositi sa svakodnevicom kada nam morske, pardon, životne struje nisu sklone. Plivajmo, plivajmo... Živimo, živimo..  Doći će bolja vremena,,,,
Poruke koje redatelji šalju diskretne su i niti jednog trenutka pretjerane, naporne za gledanje. No "Potraga za Dorom" nije kopija, reckliranje već viđenoga, Flm sadrži niz novih zanimljivih detalja. Ozbiljnih i duhovitih.
Veći dio radnje odigrava se u institutu za podmorska istraživanja. Mjesto je to na kojem, između ostalog, bolesne i nemoćne životinje dobijaju pomoć. Suprotno velikom broju više ili manje ozbiljnih filmova u kojima su predstavnici ljudske vrste predatori i destruktivci prema prirodi i životinjama (što nažalost nije pogrešno), "Potraga za Dorom" spominje i ljude koji pomažu životinjama. Postoje na svim krajevima svijeta i u tišini odrađuju veliki posao. Ne žele priznanja i publicitet jer posao odrađuju iz uvjerenja. Lijepo ih se, barem neizravno, ponekad prisjetiti. No, dosta o ozbiljnim temama; "Potraga za Dorom" prepuna je zabavnih, duhovitih i vizualno predivnih trenutaka....



Uz stare, dobro nam poznate likove "Potraga za Dorom" predstavlja nam i neke nove morske protagoniste. Apsolutni pobjednik je Boško kojeg Dora upoznaje u institutu. Boško je hobotnica, "zločesti dečko" koji stalno bježi i traži način kako otići u Cleveland. Boško je sjajno napravljen, akcijski je junak koji ima veliko srce. Pojava Boška iskorištena je kako bi se dijelovi radnje prebacili na kopno. Nije sve u moru i bazenima. Boško će sigurno dobiti prostora u budućim filmovima o Nemu i Dori. Možda i vlastiti film...
Novi likovi su i otkačena družba morskih lavova, ptica čudnog izgleda i još čudnijeg načina ponašanja, bijeli kit sa problemima eholokacijskog sustava.... Uz sve njih u filmu možemo čuti i glas čovjeka koji zna izabrati najbolje. Da, "Potraga za Dorom" ugostila je i Đelu Hadžiselimovića. Svi spomenuti likovi imaju svoju ulogu u mozaiku filma. Veću ili manju, ali uvijek zabavnu.
Bez obzira što je, kao i u slučaju "Potrage za Nemom", sinkronizacija vrlo dobro odrađena film treba pogledati i sa originalnim glasovima. Tamo se mogu pronaći Ed O'Neill, Eugene Levy i Idris Elba... Uz sjajnu Ellen DeGeneres koja posuđuje glas Dory....




"Potraga za Dorom" sadrži više akcije od prethodnog filma. Akcijske scene su atraktivne, maštovito osmišljene (vrhunac je pad autobusa u more, snimljen s puno slow motiona, humora i uz "What a Wonderful World" Louisa Armstronga). Dio akcijskih ludorija, kako je i spomenuto u tekstu, prebačeno na kopno. Na suhom glavni je meštar Boško koji krakovima rješava i najkompliciranije situacije.
Prije početka filma Pixar gledatelje časti sa kratkim filmom o ptičici koja se susreće s morskim valovima. Uvod je to u fascinantnu vizualnu raskoš filma. "Potraga za Dorom" festival je boja, detalja i savršene animacije. Kino dvorana idealno je mjesto za ponovni susret s Nemom i Dorom. Film sam pogledao u 3D i doista je riječ o sjajnom filmskom iskustvu. Ne mogu reći neponovljivom ili neviđenom jer riječ je o nastavku, a Pixar godinama drži visoke standarde u animiranim čarolijama.
"Potraga za Dorom" šarmantan je, emotivan, duhovit i beskrajno zabavan povratak u morske dubine. Dostojan nastavak jednog od najboljih animiranih filmova u povijesti, izvrstan razlog za odlazak u kino.


OCJENA: 9




PAKLENA NARANČA




REDATELJ: Stanley Kubrick
GLAVNE ULOGE: Malcolm McDowell, Warren Clarke, Michael Bates, Clive Francis
TRAJANJE: 136 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1971
NAZIV ORIGINALA: A Clockwork Orange


„It's funny how the colors of the real world only seem really real when you viddy them on the screen.“-Alex


      Godine 1962 Stanley Kubrick nam na velike ekrane donosi Lolitu. Film o kontroverznom odnosu između profesora engleske književnosti, Humberta Humberta, i  četrnaestogodišnje djevojčice Lolite. Pod paskom MPAA-e isti biva cenzuriran te samim time podosta odmiče od početne redateljeve vizije. Kubrick je u tom slučaju ostao potpunoma nemoćan. Jedino što je mogao u toj situaciji je birati između dvije stvari, ne objaviti ili objaviti film. Odlučio se za ono i više nego li očito, no cenzuru koja mu je nametnuta nije zaboravio...
      Kubrick je nakon Lolite snimio dva filma, Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb i 2001: A Space Odyssey, te se nakon njih naveliko počeo pripremati za snimanje Napoleona. Krajem 60-tih godina prošlog stoljeća strogi MPAA-ov zakon doživljava slom, a Kubricku, igrom slučaja, u ruke dospjeva distopijski roman Anthonya Burgessa o bliskoj budućnosti- A Clockwork Orange. Nakon što ga je pročitao, roman proglašava gotovo savršenim. Bio je toliko impresioniran istim da se odmah odrekao Napoleona (ispostaviti će se zauvijek) i započeo rad na adaptaciji. Početak moderne eksploatacije nasilja je moglo početi, a samim time je „osveta“ za Lolitu bila servirana...



  Priča prati adolescenta Alexa (Malcolm McDowell) u relativno bliskoj, budućoj socijalističkoj državi. On je huligan koji noći provodi lutajući gradom, zajedno sa svojim prijateljima, terorizirajući i napadajući nevine ljude. Jedne noći u jednom od svojih pohoda ubija ženu u njenom domu te nedugo nakon toga biva uhvaćen i pritvoren, no s vremenom postaje jasno kako je zatvor ono oko čega se Alex najmanje mora brinuti.
      Kubrick prvom scenom određuje ton cjelokupnog filma, ona je sažetak, sabirna točka, onoga što Clockwork Orange jest. U predstavljanju i pozicioniranju likova prebacuje fokus na povijesni (gore poviše opisani) kontekst. Kroz tri napada Alexa i njegove bande poručuje koja ja intencija prvog djela filma. Na koji način!? Svaki od likova predstavlja utjelovljenje nečega iz stvarnog svijeta. Sukladno navedenom, možemo reći kako je prva polovica filma obračun s tadašnjim vremenom i MPAA-om. Nasilje, koje u svojoj biti, nema neku jasnu etimologiju već naprosto jest i mnogo nesvrhovitih seksualnih aluzija govore u prilog toj činjenici. Time, tu prvu polovicu filma, možemo okarakterizirati kao meta dio, bez obzira što nema jasnog podrijetla, Kubrick upravo preko tih specifičnosti odašilje poruku gledatelju.


      Drugom polovicom filma Stanley se uvelike vraća na svoje izvore, odnosno teme koja ga intrigiraju kroz njegovu čitavu filmsku karijeru. Ona je studija o, kako će se pokazati, postmodernom vremenu, ljudskoj prirodi i sustavu, odnosno njihovom napetom odnosu. Ono što je isto tako zanimljivo vidjeti je potreba za teatralnošću u oba dijela, u smislu želje za interakcijom između glavnog lika i gledatelja. U nekoliko je scena jasno vidljiva redateljeva namjera koja poručuje:“Gledajte!“. Kao da Kubrick želi podvrgnuti publiku istom tretmanu kojem je podvrgnut Alex u samom filmu.
      Sam lik Alexa i gluma Malcolma McDowella je odlična. Značajno je istaknuti kako niti samo zlo (nasilje) u Alexu nema nema svoju patologiju. Ono naprosto jest. Takva pozicija je izvrsno povezana s adolescentnim razdobljem u kojem se Alex i sam nalazi kao oličenjem bunta protiv svega. U liku Malcolma se nalaze brojni kontrasti. Polarizacija između adolescencije i zrele dobi, dobrog i zlog i sl. iznjedruje činjenicu kako je Alex ustvari clockwork orange. Te prijelaze je Malcolm izvukao gotovo maestralno. Značajnost ovog filma, u redateljskom smislu, leži i u činjenici da je Kubrick Alexovu bit pretočio na gotovo sve elemente (koncept, likovi, glazba...) u filmu, cijeli je film polariziran te je na taj način dobio slojevitu radnju i opravdanje samog naziva filma.


      A Clockwork Orange je, tematski gledano, Kubrickov najslojevitiji film. On stoji između puta kojeg je ucrtao ranijim filmovima i meta elementima. On je najobuhvatnija studija i kritika društa u Kubrickovom opusu. Tematiziranje o ljudskoj prirodi, slobodi, sustavu koje je svoj uvod imalo u Paths of Glory, doživjelo svoj zaplet u Dr. Strangeloveu, vrhunac  upravo u ovom filmu, rasplet u Full Metal Jacketu, a završetak, simbolično, u Eyes Wide Shut.        


Autor recenzije: Nikola Fabijanić


četvrtak, 16. lipnja 2016.

EDDIE ZVAN ORAO




REDATELJ: Dexter Fletcher
GLAVNE ULOGE: Taron Egerton, Hugh Jackman, Christopher Walken, Jo Hartley
TRAJANJE: 106 minuta
NAZIV ORIGINALA: Eddie The Eagle

"Eddie, ti nisi sportaš." - Terry Edwards

Božićno-novogodišnji blagdani vrijeme je velikih odluka, najava promjena. Većina nas tada spominje novi početak, znate onu "od 01.01. počinjem/prestajem s.....". Mnoge od tih odluka nestaju s prvim novogodišnjim mamurlukom, prijenosom Novogodišnje turneje - natjecanja u skijaškim skokovima. I dok većina uživa u pretjerivanju i skupljanju dojmova iz najluđe noći skijaši skakači su u punom pogonu. Mladići, često tinejdžeri skaču u ambis kako bi pobijedili, ostvarili snove. Povijest skijaških skokova ispunjena je velikim sportašima, prvacima, olimpijskim pobjednicima. Od Jensa Weisffloga i Mattija Nykanena do Goldbergera i Ahonena pa sve do najboljeg skakača današnjice "slovenskog čuda" Petera Prevca. Međutim, navedeni prvaci, sakupljači medalja nisu zainteresirali vlasnike hollywoodskih studija da prema njihovom životu snime film. Skakač na skijama o kojem je snimljen recentni hollywoodski film nije osvajao medalje, bodove. Nije bio gost pobjedničkih postolja. Zapravo, on je redovito bilježio najkraće skokove, zauzimao posljednja mjesta. Njegovo ime je Eddie "The Eagle" Edwarda.



Eddie Edwards dječak je koji želi ostvariti san. Odlazak na Olimpijske igre. Eddie mijenja sportove, pokušava sve kako bi došao do cilja. Nakon nekoliko neuspjeha, Eddie skoro odustaje, ali pojavljuje se nova prilika. Olimpijsku vizu nastoji izvaditi u sportu u kojem Velika Britanija nije imala predstavnika od 1929 godine. Odlazi u Garmisch- Partenkirchen i počinje trenirati. Skijaški skokovi postaju Eddiejeva strast, način za postizanje životnog sna...
Životna priča o Eddieja Edwardsa nevjerojatna je, inspirativna i čudno je da ranije nije doživjela filmsku ekranizaciju. Edwards je čovjek koji slijedi san, uspijeva kontra svim okladama i predviđanjima. Put do uspjeha (koji je zapravo popločen rezultatskim neuspjesima u sportu kojim se bavio; Eddie je redovito bio posljednji na natjecanjima) težak je i zahtjevan. Skijaški skokovi su sve, samo ne uobičajan i bezopasan sport. Većina skijaša skakača počinje trenirati u najmlađoj dobi (4-5 godina), kako godine prolaze tako prelaze na sve veće i zahtjevnije skakaonice. Eddie je preskočio dječačku obuku i krenuo s ozbiljnim treninzima znantno kasnije. Eddijeva priča posebna je i zbog činjenice da ovaj osebujni skakač na skijama nije postao prvak i(ili) olimpijski pobjednik. Edwards je svojevrsni Ed Wood skijaških skokova; daleko od nagrada, vrhova. No, njegova motiviranost i predanost cilju učinila ga je omiljenim kod publike. Da, ostvarenje sna ponekad ne mora značiti da moramo biti najbolji.



Filmska priča o Eddieju, izgledalo je, ne može promašiti. Običan, mali čovjek koji psihofizičke mogućnosti dovodi do krajnjih granica, a sve kako bi dohvatio "važno je sudjelovati" olimpijski vječni slogan. Međutim, čitav niz nevjerojatnih propusta u predstavljanju skijaških skokova, uljepšavanje i površnost u bitnim dijelovima Eddiejeve biografije te izmišljeni, klišeizirani likovi kojima je jedina funkcija da podilaze publici bitno umanjuju vrijednost Eddiejeve filmske priče.
Gledatelji koji prate natjecanja u skijaškim skokovima pronaći će nekoliko propusta od kojih je najveći način skakanja Eddieja Edwardsa. Nastup u Calgaryu 1988 godine pokazuje da Edwards skače takozvanim "Boklov stilom" (nazvan prema švedskom skakaču Janu Boklovu). Jana Boklova napravio je revoluciju u skijaškim skokovima, ali skakači su ga prigrlili tek krajem 1989 godine. U redu, niste pratili skijaške skokove pa Vam tehnički detalji baš i nisu važni. No to nisu jedini problematični detalji u filmu redatelja Dextera Fletchera.




Edwardsova filmska priča prilično je uljepšana i prilagođena zadanim hollywoodskim okvirima. Očekivano, većina biografija prelaskom na film dobija klišeizirane i(li) patetične dodatke, ali kod priče o Orlu riječ je o površnosti i izbjegavanju detalja koje bi mogli narušiti gledateljevu percepciju i empatiju prema glavnom junaku. Film vješto izbjegava spomenuti da se ostvarenje Edijevog olimpijskog sna itekako isplatilo. Eddie je nastavio nastupati i u Svjetskom kupu, popularnost je naplatio nastupima u televizijskim emisijama, sponzorskim ugovorima. Potpuno normalan, očekivan slijed događaja, ali redatelj izbjegava spomenuti navedene detalje kako ne bi narušio mit o Edwardsu kao simbolu olimpizma. Zapravo bilo bi zanimljivo da je film poneku minutu posvetio i Edijevom financijskom uspjehu. Postoje tvrdnje da je Edwards na vrhuncu popularsnost zarađivao više nego pobjednici velikih natjecanja. Čovjek koji se pretplatio na posljednja mjesta zaradom je nadmašio prvake. E to već nije česta pojava u svijetu sporta.....




Za potrebe filma izmišljen je lik Bronsona Pearya (vrlo dobri Hugh Jackman koji fizički podsjeća na Clinta Eastwooda). Peary je, pogađate, Amerikanac koji je nekada davno obećavao, ali zbog divljeg karaktera nije ostvario veliki uspjeh. Postaje Eddiejev trener i mentor više zbog vlastitog iskupljenja nego vjere u Edwardsa. Peary je izmišljen, klišeiziran lik koji je pronašao mjesto u filmu isključivo kako bi donio poneki dolar na američkim kino blagajnama i stvorio prostor za jako glumačko ime. Scenarističko rješenje koje oduzima dio snage i upečatljivosti Edwardsove filmske priče.
Scene letova korektno su snimljene i sadrže dozu napetosti. Osim Pearyevog kaubojskog noćnog skoka.... Glumačka ekipa najjači je adut filma. U filmu se pojavljuje i Christopher Walken. Kratka epizoda rutinera, velikog glumca.
Ugođaj osamdesetih pojačan je vrlo dobrim soundtrackom s nekoliko i danas rado slušanih hitova.
Životna priča Eddieja Edwardsa priča je o upornosti, ostvarenju životnog cilja bez obzira koliko koliko on izgledao dalek i nemoguć. Šteta da je od nevjerojatne životne priče, ponajviše zbog površnosti i nepotrebnih scenarističkih intervencija, snimljen tek prosječan film.

OCJENA: 6








ponedjeljak, 13. lipnja 2016.

ŽIVOT U AKVARIJU




REDATELJ: Baldvin Zophoniasson
GLAVNE ULOGE: Hera Hilmar, Thor Kristjansson, Sveinn Olafur Gunnarsson, Thorstein Bachmann
TRAJANJE: 129 minuta
DRŽAVA: Island, Finska, Švedska, Češka
GODINA PROIZVODNJE: 2014


Globalna financijska kriza koja je 2008. godine  krenula iz SAD-a  izazvala je kolaps evropske ekonomije. Prvo se na udaru našao Island, površinom i ljudstvom mala, otočna država u čiji su se stanovnici uglavnom specijalizirali za ribarstvo i preradu aluminija i uživali u visokom standardu i mirnom životu. Financijski stručnjaci početkom su novog milenijuma, kada su tri vodeće islandske banke privatizirane i kad je počeo bujati financijski sektor, upozoravali da će se balon od sapunice špekulacijskog poslovanja vrlo brzo raspršiti. No, moralno samodopadni bankari nisu se osvrtali, stvorivši vanjski dug  10 puta veći nego što je iznosio islandski BDP. Island se našao pred bankrotom. Preko noći država je smanjila plaće, a preko 50 000 ljudi (od otprilike 300-tinjak tisuća stanovnika ) ostalo je bez svoje ušteđevine i veliki dio stanovništva više nije mogao podmirivati svoje obaveze i otplaćivati kredite.
Atmosferu malog prostora i zajednice koja pokušava shvatiti što se događa plivajući u krug kao ribe u akvariju, odlično dočarava sintagma „Life in a fishbowl“, kreirajući osjećaj  kontinuirane izloženosti i bezizlaznosti. Tome pridonosi i glazba Olafur Arnaldsa koji je radio glazbu za poznatu britansku seriju „Broadchurch“ (2013-).


Indirektno bazirana na stvarnim događajima i oslikavajući stvarne životne priče neposredno prije kolapsa islandske ekonomije (2006. godine), „Život u akvariju“ sjajna je naturalistička drama koju je islandska kritika proglasila najboljim domaćim filmom svih vremena. Odlična kamera Johanna Mannija u uvodnoj sceni, postavljena duboko pod vodom, postepeno se uspinje i odlučno probija led, sugerirajući intenciju filma: razbiti površinu i doprijeti do ljudi.
U središtu radnje životi su troje protagonista koji donose i dobre i loše odluke „plivajući“ dalje. Zanimljiva je dinamika njihova življenja. Taman kad pomislimo kako znamo sve o njima, Baldvin Zophoniasson i Birgir Steinarsson, koji su zajedno radili na scenariju, vode nas korak dublje tako da postepeno, prateći tijek radnje, upoznajemo mračne tajne troje glavnih likova.
Redatelj Zophoniasson ni u jednom trenutku ne gubi svoje likove iz vida.
Eik, samohrana i vrlo mlada  majka osmogodišnje djevojčice Heide, plaćom ne može pokriti osnovne životne troškove. Odlučuje se za radikalne poteze koji ozbiljno dovode u pitanje njezin kredibilitet odgajateljice u dječjem vrtiću. Nevjerovatno snažna žena istovremeno je i krhka djevojčica. Hera Hilman odličan je glumački odabir za lik mlade Eik.


Mori je pisac koji pamti bolja vremena. Iako izdaje knjige, njegova reputacija je pala. Dane provodi besciljno tumarajući gradom u alkoholiziranom stanju, razgovarajući s djecom ili pijući u kafićima u kojima usput čita svoje pjesme. Mori je čovjek koji živi u prošlosti o čemu svjedoče prve scene filma kao i povremene reminiscencije u njegov život dvadesetak godina ranije.
Solvi je mlad, ambiciozan bankar, „svježa krv“ bankarskog sektora. Kao bivši nogometaš navikao je na kompetetivnost i status zvijezde. Iza ugodne vanjštine obiteljskog čovjeka krije se bešćutan manipulator i lažljivac kojeg  podupire i ohrabruje establishment kojem Solvi pripada.
Svatko od ovih troje ljudi živi dvostruki život izlažući se privatnom i profesionalnom riziku. Ozračje u kojem su se našli potaknulo je  njihovo  još dublje razotkrivanje i izvuklo na površinu ono s čim se boje suočiti. Postepeno će se njihovi putevi ispreplesti što će na zanimljiv način utjecati na tijek njihovih života.
Karakterizaciji likova pridonosi i odličan izbor kostima, a transformacija Morija (glumi ga izvrsni Thorsteinn Backmann)  je prema pričanju glumca bila prilično zahtjevna, no odrađena je sjajno. Vanjsko svjetlo koje se gubi i kišni jesenski dani u Rekyaviku dodatno pridonose odluci o ostanku na ugodnom i toplijem mjestu, poput suncem okupane Floride.


"Život u akvariju" drugi je igrani film Baldvina Zophoniassona. Prvi, također drama „Jitters“ iz 2010. godine, prati izazove odrastanja tinejdžerske populacije i uglavnom je zapažen na skandinavskom prostoru.
 „Life in  a fishbowl“ dočekan je s oduševljenjem kritike i osvojio je brojne nagrade po festivalima a bio je nominiran i kao islandski film za Oskara 2015. godine.
Zophoniasson čini zaokret i ne pribjegava specifičnoj antropologiji života u uvjetima  ekstremne prostorne izolacije izraženoj u zapaženim islandskim filmskim ostvarenjima u posljednjih par godina poput: „Ovnovi“ („Hrutar“), „Vrapci“(„Sparrows“) i nešto raniji „O konjima i ljudima“(„Of Horses and Men“). Prikazivanje eksterijera u ovom filmu doslovno je zanemareno i gotovo da bi moglo proći pod bilo koju evropsku (ili svjetsku) metropolu u kojoj često kiši, London naprimjer.

Autorica recenzije: Nada Vuković





nedjelja, 12. lipnja 2016.

WARCRAFT: POČETAK




REDATELJ: Duncan Jones
GLAVNE ULOGE: Travis Fimmel, Paula Patton, Ben Foster, Daniel Wu, Dominic Cooper, Toby Kebbell
TRAJANJE: 123 minute


Prebacivanje kompjuterskih igrica u filmski svijet nije donijelo previše dobroga ljubiteljima sedme umjetnosti. Veliki je broj igrica doživio filmsku interpretaciju, ali malo je njih zadovoljilo publiku i kritiku. Od "Street Fightera" i "Super Marija" do prošlogodišnje jurnjave u "Need for Speedu" filmovi nastali prema igricama redovito su bili "sahranjivani" od kritike, a obožavatelji igrica pokazali su im palac dolje. Najizdržljiviji se pokazao serijal "Resident Evil" koji će početkom iduće godine dobiti završno poglavlje. Bez obzira na loše kritike Hollywood ne odustaje od snimanja filmova prema igricama. U nedostatku ideja igrice su zanimljiv materijal ponajviše zbog ogromnog broja obožavatelja. Računica je jednostavna; veliki broj gamera znači veliki broj potencijalnih posjetitelja kino dvorana. Takva matematika je u kino dvorane donijela i "Warcraft: Početak", film temeljen na jednoj od najpopularnijih računalnoj igrici "World of Warcraft", koja "Blizzardu" mjesečno donosi više od 100 milijuna dolara. Takva popularnost nije mogla pobjeći Hollywoodu; više od 160 milijuna dolara osigurano je za potrebe snimanja "Warcraft: Početka".




U razgovorima uoči premijere redatelj filma Duncan Jones ("Mjesec", "Izvorni kod") često je, ne samo zbog fantasy žanra,  spominjao trilogiju "Gospodar prstenova". Detalj koji je Jones posebno istaknuo je želja da "Warcraft: Početak" postane jednako razumljiv, zanimljiv fanovima igrice kao i gledateljima koji nikada nisu ušli u virtualni svijet Warcrafta (kao što je Jackson učinio s "Gospodarom prstenova"). Obzirom da pisac ovih redaka pripada onima koji nikada nisu igrali igricu moram priznati da je Jones uspio korektno približiti likove odnosno radnju nama, kako nas je nazvao poznanik, veliki obožavatelj igrice, nevjernicima. A uvod u priču kaže ovako....
U potrazi za novim životnim prostorom, a uz pomoć Fell magije koja se hrani životom čarobnjak Gul'dan (Daniel Wu) otvorio je portal između dva svijeta. Kroz portal prolaze najbolji ratnici, orci koji trebaju pripremiti teren za konačnu invaziju Azerotha. U grupi koja je stigla u Azeroth nalazi se i Durotan (Toby Kebell) vođa Frostwolf klana. Durotan je svjestan činjenice da Orci moraju pronaći novi prostor za život, ali ne želi ratovati. Svjestan da će Gul'dan i Fell unišiti Azeroth, Durotan traži sastanak, dogovor s kraljem Llane Wrynom (Dominic Cooper). Durotan nudi dogovor, savezništvo koje bi moglo okončati sukob. No, na obje strane postoje protivnici mira....




"Warcraft: Početak" nije izbjegao sudbinu mnogih filmova temeljenih na računalnim igricama. Većina kritičara je sasjekla film, ali na svjetskim kino blagajnama stvari izgledaju prilično dobro. Film je u dva tjedna prikazivanja u svjetskim kinima zaradio više od 270 milijuna dolara. Respektabilan rezultat obzirom da film u američka kina dolazi ovaj vikend. Kritičarsko sahranjivanje filma doista je pretjerano; "Warcraft: Početak" nije nezaboravan projekt, ali je, posebno kada se usporedi sa većinom filmova nastalih na temelju video igrica, pristojna kino zabava.
Od uvodnih minuta primjetan je utjecaj "Gospodara prstenova" i "Igre prijestolja".  Neke scene i likovi izvedbom i izgledom podsjećaju na Jacksonovu trilogiju. "Igra prijestolja" je prisutna ponajviše prema eliminiranju glavnih protagonista filma. Do finala filma veliki broj glavnih likova završava životni put u zemlji Azerotha. Duncan ne kalkulira previše i u trenutku kada izgleda da će netko od važnih likova izgubiti život to se upravo i dogodi. Nema iznenadnih preokreta i(li) spasa. Smrt je dio života u Azerothu.




"Warcraft: Početak" film je u kojem pratimo sudbine velikog broja protagonista. Glavni sukob između ljudi i orkova proširen je pa tako na obje strane imamo i unutarnje razmirice, konflikte. Takva ambicioznost gledatelja donijela je broj likova. Najzanimljiviji lik, onaj koji izaziva najviše empatije kod gledatelja nije ljudski. Prvo ime filma je Durotan, ratnik i otac koji u ratnim vremenima misli svojom glavom i želi okončati sukob. Lik poput Durotana nema protutežu u ljudskim likovima. Oni su oblikovani hladno (bez obzira na tragedije koje im sukob donosi) bez prevelikih iznenađenja. Anduin Lothar, lik kojeg tumači Travis Fimmel, predodređen je da bude Aragorn Warcrafta. No Lothar nema tu snagu, karizmu. Od likova treba spomenuti i Garonu (Paula Pattona). Iako njeno porijeklo nije najbolje razjašnjeno ona je također vrlo zanimljiva. Pogađate, nije ljudski lik. Barem ne u potpunosti.
Vizualno film izgleda sasvim solidno. Specijalni efekti nam donose predivne krajolike Azerotha. Redatelj pretjeruje s CGIjem u scenema kada magija i čarobnjaci imaju glavnu riječ. No to je bilo i za očekivati. Ipak je riječ o fantasyu.
Akcijske scene su atraktivne, ali u trenucima predugačke i ponegdje izgledaju kao dijelovi igrice. Orci su napravljeni vrlo uvjerljivo s puno detalja.
Domaći distributer napravio je izvrsnu stvar kada je originalnom nazivu filma dodao Početak. Da, riječ je o početku serijala koji neće ostaviti neizbrisiv trag u povijesti filma, ali će nam donijeti pristojnu količinu kino zabave.

OCJENA: 6



srijeda, 8. lipnja 2016.

ANNIE HALL



REDATELJ: Woody Allen
GLAVNE ULOGE: Woody Allen, Diane Keaton, Tony Roberts, Paul Simon, Christopher Walken, Shelley Duvall
TRAJANJE: 93 minute
GODINA PROIZVODNJE: 1977


Početak filma. Alvy Singer razbija četvrti zid i stoji pred nama u jednobojnoj pozadini. Pita se što za njega znači život, što za njega znači ljubav, što za njega znači nedavno prekinuta veza s Annie Hall. Kroz čitavu priču pokušava dobiti odgovore, dok mi pratimo svaki mali detalj kojim je ovaj film 1977. iznenadio cijeli svijet. Vjerojatno je glavni razlog u tome što se tada od Woody Allena tako nešto nimalo nije očekivalo. Do tada je, kao što smo ustvrdili, bio komičar koji je u svakom filmu ciljao na jednu stvar - humor, dok je sve ostalo je bilo sporedno. Ipak, i ovaj film je uglavnom komedija. Što ga dijeli od Allenovih prijašnjih redateljskih ostvarenja?
Možda su u pitanju bile razne nekonvencionalne tehnike koje je koristio. Razbijanje četvrtog zida na tako očiti način nije bila toliko poznata stvar u ono doba. Nitko dotad nije koristio titlove da prikaže misli likova dok razgovaraju. Nikada nije postojao film gdje se glavni lik savjetuje sa slučajnim prolaznicima na ulici. Je li itko do tad koristio tako divlje nelinearnu strukturu da ispriča svoju malu priču? Iako su ovo sve bili zabavni faktori koji su iznenadili publiku, tada je također izašao i Star Wars - film koji je zauvijek promijenio svijet na malo drugačiji način (sumnjam da bi nakon tog iskustva korištenje titlova publici bila revolucionarna stvar). Ne, Allen je šokirao publiku nečim sasvim drugim - ispričao je svoju životnu priču, punu smiješnih, tužnih i romantičnih situacija s kojom se ta ista publika mogla povezati na tada sasvim nepoznat način.


Alvy Singer na početku govori o svom djetinjstvu pomoću kojeg pokušava objasniti zašto je neurotičan, paranoičan i nespretan. Razgovara s djecom o periodu latentnosti, živi ispod vlaka smrti i svako malo ga maltretira iritantni rođak, Joey Nickels (ili, kako on kaže, Joey "Five Cents"). Nakon toga prolazimo kroz niz Singerovih veza, gdje shvaćamo da on doista, kako je i sam rekao, ne želi pripadati nijednom klubu koji bi uzeo njega za člana. Tada se u njegovom životu pojavljuje Annie Hall, šašava, optimistična i nespretna osoba koja i nije toliko slična Alvy-ju. Tijek njihove veze je ključan element ovog filma, element koji publika najviše razumije, odnosno svatko tko je prošao kroz dugotrajnu, ali na kraju neuspješnu vezu. Ta veza je, kao i film, prikazana posve nelinearno, krečući od završne faze, zatim povratak na prvo upoznavanje, i tek onda ostatak veze. Ovo je napravljeno u cilju da se već na početku postavi atmosfera obične romanse kako ju Alvy vidi - pune uspona i padova, većinom pune patnje - i samo ponekad puna sretnih trenutaka (tko bi rekao da kuhanje jastoga može biti tako zabavna stvar). 
Film također sadrži jednu od najboljih karakterizacija likova ikada. Očito je da se Alvy nikada neće promijeniti - previše je svjestan samoga sebe, previše zadubljen u svoje filozofije koje nam on sam predstavlja na početku. Annie, s druge strane, je znatno drugačija osoba u kasnijem razdoblju veze, gdje još jednom vidimo koliko način prepričavanja pomaže utjecaju filma na publiku. Utjecaj je bio toliko jak da je Annie Hall nakratko postala model američke žene (uglavnom samo u modi, ali i to je nešto). 


No, Allen ne govori samo o ljubavnim problemima glavnog lika (u prvoj verziji scenarija imali smo krimi misteriju koja je kasnije maknuta s plana te će se ponovo pojaviti 1993. u "Manhattan Murder Mystery").  Govori o svojoj komičarskoj karijeri, svojim malim željama za promjenom, ruga se židovskim stereotipima dok ih istovremeno koristi (nakratko je naslov filma trebao biti ''It Had To Be Jew''), piše ljubavno pismo New Yorku, istražuje koliko su ljudi oko nas zapravo bitni (ova tema će kod redatelja biti znatno više korištena 80-ih). Elementi satire također postaju sve više očiti kada Alvy pokušava uspostaviti veze s ljudima koje uglavnom ne podnosi (ili ih se boji, ako ćemo spominjati kratku pojavu mladog Christopher Walkena).
Pred kraj filma imamo osjećaj da smo upravo pogledali tragediju koja prati čovjeka koji slijedom okolnosti nakratko završi u zatvoru, ostaje samac zadubljen u svoju filozofiju i nema gotovo nikoga uz sebe osim prijatelja koji vozi automobil u svemirskom odijelu (malo izrugivanje Los Angelesa). No, Allenova najveća snaga je uvijek ležala u stvaranju prikladnog kraja. Kraj nam pruža emotivno najsnažniji trenutak, kada Alvy ponovno susreće Annie te uz njeno pjevanje, montažu najugodnijih zajedničkih trenutaka i Allenovu naraciju shvaćamo koliko nas još čeka i koliko smo malo ustvari propustili.
Zbog svih navedenih razloga, Annie Hall je pravedno smatran remek-djelom i redovno svrstavan u liste najboljih komedija, romansi i filmova (općenito) svih vremena.

Autor recenzije: Filip Zekić



IGRA NOVCA




REDATELJICA: Jodie Foster
GLAVNE ULOGE: George Clooney, Jerry O'Connel, Julia Roberts, Dominic West, Giancarlo Esposito
TRAJANJE: 98 minuta
NAZIV ORIGINALA: Money Monster


Lee Gates (George Clooney) televizijska je zvijezda. Gates nije pjevač, glumac ili komičar, (iako u njegovom showu ima lošeg plesa i pjesme) on je zvijezda našeg vremena - financijski stručnjak koji savjetuje gledatelje gdje uložiti novac. Procjene temelji na analizama te insiderskim informacijama. Gatesovi savjeti donose zaradu, ali ponekad i guru može pogriješiti. Ulaganje u IBIS Clear Capital donijelo je investitorima 800 milijuna dolara gubitka. Da, Gates je savjetovao da se uloži novac baš u tu kompaniju. Gatesu to i nije neki problem; novi dan donosi novu emisiju. Kriva procjena od prije nekoliko dana lanjski je snijeg i kreće se u nove analize. Međutim postoje gledatelji/ulagači koji se ne mogu pomiriti s gubitkom. Kyle Budwell (Jack O' Connell) izgubio je 60 000 dolara slušajući Gatesovu priču o IBISU. U plesu milijardi na burzama 60 000 dolara je sitniš, ali za Budwella je udarac zbog kojega će se odlučiti na radikalan potez....




"Igra novca" premijerno je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Ništa čudno; film koji iza kamere ima Jodie Foster a ispred Juliju Roberts, Georgea Clooneya i sve boljeg Jacka O'Connella programiran je za izazvanje interesa publike i kritike. Kada se redateljsko-glumačkoj ekipi doda i recentna socijalno-političko-ekonomska tematika tada očekivanja rastu do neba.
Ambicije redateljice da nam ekonomski olovnu svakodnevicu približi iz različith kuteva ogromne su. Radnja je najsnažnije fokusirana na financijske predatore, njihove žrtve te ulogu medija u današnjem svijetu. Današnji mediji, gladni senzacionalizma često postaju oružje u rukama korporacija. Dobra vijest je samo ona vijest koja će podići gledanost, prikupiti što više klikova na internetu. Sve ostalo, pa čak i istinitost vijest nije toliko važno. Brza hrana se najbolje prodaje i konzumira uz čitanje "brzih" medija.




Upravo medijska pozadina priče najbolji je segment filma. Gledatelji uživo prate događanja, nevidljivi Veliki Brat prati slučaj od početka do kraja. Ovoga puta ne na inzistiranje televizijskih moćnika (mada, uvjeren sam, oni nemaju ništa protiv) već zbog inzistiranja Kylea Budwella. Kyle traži odgovore za financijski krah. Što prije.
Recesija, financijske trzavice te činjenica da se sve veća financijska moć prelijeva na račune male skupine ljudi su, na posredan ili neporedan način sasvim je svejedno, utjecala i na živote ljudi na našim prostorima. Obzirom da se "Igra novca" bavi navedenim temama očekivanja su bila da ćemo gledati glavnog protagonista kojima se  može, barem djelomično, poistovjetiti i(li) suosjećati. Očekivana je bila i određena kontroverza, provokacija i(li) prokazivanje sustava. Međutim, malo od navedenoga možemo pronaći u filmu Jodie Foster. Nakon brzog zapleta i pomalo matriksovskog uvoda i objašnjenja događanja (viskofrekventno trgovanja, algoritmi i slično) upoznajemo Kylea. Očajan uzima pištolj u ruke, oblači eksplozivni prsluk i traži objašnjenje za gubitak novca. Kyle je lik prema kojem je (posebno se to odnosi u prvoj polovici filma, kasnije stvari izgledaju nešto bolje) teško razviti empatiju. U redu, čovjek je izgubio veliki novac (kojeg ne želi natrag nego želi odgovore....Hmmm....), ali njegov financijski brodolom nije uzrokovan faktorima na koje nije mogao utjecati. Nije žrtva ovrhe, probuđenih financijskih balona ili gubitka posla. Čuo je financijski savjet na televiziji, uložio novac i izgubio. Trgovina dionicama, burzovno mešetarenje nije igra na sigurno nego rizičan posao. U kojem se, ponekad, gubi. Percepcija glavnog (anti)junaka ponešto se mijenja kako film odmiče, otkrivaju se novi detalji, ali to je nedovoljno da bi se gledatelj pretjerano povezao i(li) suosjećao s Kyleom. Bez obzira na otkrivanje istine Kyle poslušao financijskog gurua i uložio novac. Razvojem radnje otkrivamo da je Kyle i proračunat, sve kako film ne bi pretjerano iskočio iz zadanih standarda. Možda i najbolji komentar Kylea daje njegova supruga javljanjem uživo u emisiju. Konvencionalni završetak filma također ne donosi pretjerane tenzije. Priča završava konvencionalno, bez prevelikih iznenađenja.




Neuvjerljivost je prva asocijacija kada pomislimo na lik Leeja Gatesa. Teatralni i samodopadni, ali iskusni i lukavi vuk s Wall Streeta proživljava Stockholmski sindrom. Katarza i buđenje savjesti baš i ne izgledaju uvjerljivo bez obzira što situacija (barem u početku filma) izgleda vrlo opasno i komplicirano. Teško je vjerovati da bi čovjek poput Gatesa nastavio pomagati i nakon što sazna istinu o eksplozivnom prsluku....
Redateljica različitim kutevima, načinima snimanja pokušava naglasiti napetost trenutka, pojačati dramatiku. Uspjeh je djelomičan; film je zanimljiviji kada protagonisti izađu iz televizijskog studija. No tada priča kreće prema očekivanom raspletu....
"Igra novca" projekt je koji se našao u raskoraku između ambicija i realizacije. Potencijalno provokativan i intrigantan predložak pretvoren je u  proračunat i konvencionalan film.

OCJENA: 6


ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

POTPUNO NOVI ZAVJET




REDATELJ: Jaco Van Dormael
GLAVNE ULOGE: Pili Groyne, Benoit Poelvoorde, Catherine Deneuve, Yolande Moreau
TRAJANJE: 113 minuta
DRŽAVA: Belgija, Francuska, Luksemburg
GODINA PROIZVODNJE: 2015
NAZIV ORIGINALA: Le tout nouveau testament

„What would you do if you had x days to live?“, Jaco Van Dormael


 Jaco Van Dormael je belgijski redatelj kojeg je filmska kritika devedesetih godina prošlog stoljeća svrstala  u red trojice obećavajućih evropskih postmodernista, zajedno sa von Trierom i Almodovarom.
Zanima ga dobra priča koju razrađuje epski. Ideje su mu velike a vizija  beskompromisna. Spektar tema koje obrađuje je širok. U „Toto, the Hero“iz 1991. bavi se teorijom kvantne fizike  i postojanjem paralelnih realnosti glavnog lika. Njime osvaja nagradu za najboljeg debitanta, nominaciju za Oscar i nominaciju za EFA- u iste godine.
„Što ako vrijeme počinje na kraju priče i ide prema početku?“, pita se u „Mr. Nobody“ iz 2009. godine koji je njegov dosad najskuplji projekat za kojeg je scenarij pisao pet godina.
„Potpuno Novi Zavjet“ iz 2015. godine je komedija  u kojoj  se na zabavan, topao i intelektualno poticajan način  poigrava feminističkim teorijama, Starim i Novim Zavjetom u kršćanstvu te ukazuje na položaj Isusa u suvremenom svijetu. Istovremeno problematizira  pitanje slobodne volje  i istražuje temelje tisućljećima stare potrebe čovjeka za religijskim autoritetom.


Van Dormael ne provocira religijske istine. ali se ne suzdržava iznijeti svoju ideju pa i po cijenu toga da bude shvaćen provokativnim. U središtu njegove  pozornosti  nije ni Bog ni religija, već motiv suvremenog čovjeka  koji se ne usudi „izaći iz kutije“. Prepoznaje pustolova koji  je „zapeo“ kodirajući brojeve; usamljenu gospođu (Catherine Denevue) koja ljubav pronalazi prateći cirkusku glazbu svog srca; sex manijaka koji strah od intimnosti kompenzira odlaskom u peep shopove; ubojicu čiji se Shubert odlično slaže sa romantičnim Handelom i bolesnog dječaka koji želi postati djevojčica. Oni postaju novi evanđelisti koji svoju životnu mudrost diktiraju u formi monologa, direktno u kameru. Aurelie,  djevojka kestenjaste kose koja je kao dijete izgubila ruku, stradavši u metrou podzemne željeznice kaže: „ Život je kao  klizalište, neki ljudi padnu“, a Jean Claude, pustolov čiji je život postao previše „mali“: „Ako nema zraka, ptica će pasti“.
Glazbu za film napravila je flamanska kompozitorica i glumica An Pierle kombinirajući komade koji se danas rijetko slušaju ili su zaboravljeni. Handel, Rameau, Purcell, Trenet, Schubert tako proizvode snažne emocije i povezuju protagoniste.


Film se temelji na kontrastima.  Muškom principu  Van Dormael  suprostavlja  ženski, bešćutnom Bogu njegovu pobunjenu djecu, patrijarhalnom principu feminističku praksu a religijskoj satiri komediju.
Struktura filma počiva na pitanju što ako („What if...?“).
„Što ako je Bog  loš?“, pita se Van Dormael. Što ako nije prvo stvorio zemlju i vodu, nego je iz čiste dosade stvorio Bruxelles, njegov rodni grad?
Zatim  nastavlja epski, u tonu: “ i onda...i onda...“. Od svih bića s kojima je Bog (glumi ga izvrsni Benoit Poelvoorde) eksperimentirao u Postanku  jedino je čovjek uspio zadovoljiti njegovu sadističku potrebu da mu se pokori i bespogovorno slijedi njegove zakone.
Bog ima sina Isusa (JC) koji se odavno pobunio i oteo njegovoj kontroli. Sišao je među smrtnike i stradao od njihove ruke. Za njega kaže  kako je „improvizirao i išao za svojim osjećajima“ pa nije uspio- postao je samo statua na komodi s koje njegova  majka povremeno pobriše prašinu.
Da, u „Potpuno Novom Zavjetu“ Bog ima ženu- Božicu (Yolande Moreau).  Ima i kćer, desetogodišnju Eu (izvrsna Pili Groyne)  koja zna zašto se ljudi boje Boga i kako će ga diskreditirati. Uz pomoć Isusa bježi u svijet i na njegov nagovor nasumce odabire šestero ljudi čije sudbine je ukrala iz očeva ureda. To je novih 6 apostola. Njihovo zajedničko okupljanje uvjet je promjene u svijetu.


Dok Ea traži 6 apostola i uz Viktora, beskućnika koji ne vjeruje u čuda, zapisuje njihove priče stvarajući „Potpuno Novi Zavjet“, ozlojađeni Bog traži Eu kako bi vratio svoju snagu. No, svijet koji je kreirao okreće se protiv njega a njegovi maliciozni zakoni obijaju mu  se  o glavu. Tako saznajemo kako može završiti svađa  između Boga i svećenika te kako ga samo volja Božice može spasiti iz ralja sudbine kakvu je kreirao svakodnevno, sa svojeg računala, likujući nad ljudskom patnjom.
Van Dormaelova  filmska obitelj nije krotko i pitomo stado kako je to u religijskim tekstovima, nego disfunkcionalna zajednica u kojoj dominira muškarac- patrijarh . On donosi odluke. Njegova  riječ je zadnja. On je Bog. Žena je kućanica koja krotko zamuckuje, preslaguje svoje bejzbol kartice ili posprema stan, a žensku djecu se odgaja da  ne čine „čuda“.
Van Dormael  ispravlja nepravdu  nanešenu Božici kroz tisućljeća  zapostavljanja i ušutkivanja.  Tako saznajemo kako bi izgledalo nebo, vegetacija,  klima i sila gravitacije kada bi  rušilačku energiju dominantnog muškog principa  ublažio mekši, ženski princip te kad bi  „Radosnu vijest“ ljudima na Zemlji donijela djevojčica, kćer Božja. 
Ostaje pitanje: Zašto je Van Dormael smjestio svog sadističkog Boga u Bruxelles, zakonodavnu prijestolnicu Europske Unije? 
Iako je opovrgnuo da se radi o bilo kakvoj aluziji tog tipa, zanimljiv je podatak da je ova šarmantna i optimistična komedija na evropskim festivalima osvojila brojne nominacije a samo par pobjeda. 
Slijedom toga nameće se zaključak kako  je (evropska) filmska 2015. bila uistinu kvalitetna ili je Van Dormaelu uspjelo isprovocirati puritansku Evropu, koja je, poput stare, buržujske dame, uvrijeđeno frknula nosom i okrenula glavu na drugu stranu.


Autorica recenzije. Nada Vuković

nedjelja, 5. lipnja 2016.

13 SATI: TAJNI VOJNICI BENGHAZIJA




REDATELJ: Michael Bay
GLAVNE ULOGE: John Krasinski, Pablo Schreiber, Max Martini, David Denman, James Badge Dale, Dominic Fumusa
TRAJANJE: 145 minuta
NAZIV ORIGINALA: 13 Hours: The Secret Soldier of Benghazi


"Poginuo je u gradu u kojem nije želio biti, u borbi koju ne razumije, zemlji koja mu ništa nije značila"


Čak i povremeni posjetitelji bloga mogu primjetiti često spominjanje odnosno recenziranje filmova koji nikada nisu doživjeli premijeru u domaćim kinima. Malo je filmova snimljenih izvan tvornice snova koji se mogu pronaći na programu multipleksa (stvar spašavaju festivali i manje "nehollywoodske" kino dvorane), ali u posljednje vrijeme sve je više i hollywoodskih filmova koje zaobilaze naše kino dvorane. "Concussion" (glavna uloga Will Smith) i "Truth" (Robert Redford i Cate Blanchett) drame inspirane istinitim pričama primjeri su da i filmski projekti s jakim hollywoodskim adutima nisu dovoljno zanimljivi distributerima. Posljednji u nizu filmova koji su najavljivani, ali nikada prikazani je "13 sati: Tajni vojnici Benghazija", novi film hollywoodskog box office terminatora Michaela Baya. Novi film meštra od Transformera nije ostvario nezaboravne rezultate na kino blagajnama, ali puno je razloga zbog kojih treba gledati njegove filmove. Čak i ako prezirete Bayovu filmografiju on je, iz mnogih razloga, vrlo zanimljiva filmska pojava. Stoga je i čudno da "13 sati: Tajni vojnici Benghazija" nije dobio prostora u domaćim kino dvoranama.




Radnja filma odigrava se u Libiji. Nakon 41 godine vladavine svrgnut je Muammar al-Gaddafi. Odlazak diktatora Libiji, narodu koji tamo živi nije donijela previše dobroga. Umjesto demokracije zemlja je potonula u kaos, sigurnosno stanje je katastrofalno. Različite oružane skupine bore se za prevlast i dominaciju. Većina država povukla je diplomate ostalo je tek nekoliko veleposlanstva i(li) diplomatskih predstavništva. Diplomati iz SAD su i dalje u Libiji (Tripoli, Benghazi) a društvo im rade operativci CIAe. Na terenu se nalazi i Jack Silva (John Krasinski) sa ekipom. Šestero ljudi, plaćenika zaduženi su za čuvanje američkih državljana, pripadnika CIAe i diplomatskog osoblja. Situacija se zaoštrava i kulminira 11/09 2012 godine kada pripadnici jedne od milicija napadaju veleposlanika. Silvina ekipa kreće u okršaj s brojčano nadmoćnijim neprijateljem....




"13 sati: Tajni vojnici Benghazija" temelji se na književnom predlošku koji je napisan prema istinitom događaju. Bay se, prema vlastitom priznanju, na prvu zainteresirao za priču i u godini kada odmaramo od buke i destrukcije Transformera snimio budžetom manji, ali pričom i likovima zahtjevniji film. Bay je ponovio 2013 godinu kada je između drugog i trećeg filma o Transformerima snimio akcijsku komediju "Pain & Gain" (također inspiriranu istinitim događajima). "13 sati" dolazi nam otprilike godinu dana prije "petice" nazvane "Transformers: Last Knight".
Širi kontekst događanja u Libiji Bay je prikazao s, za njega neizbježnim, nacionalnim pretjerivanjem, glorificiranjem CIAe i američke vanjske politike. Film je posvećen poginulim obavještajcima CIAe (slava poginulima, ali teško je ne primjetiti da ogromna većina zaposlenika Agencije gine izvan granica SADa). Kao razlog za ostanak američkih obavještajaca u kaosu Libije navodi se "sprečavanje prodaje oružja za masovno uništenje". Izgovor koji podsjeća na američku invaziju na Irak kada je također bilo u igri oružje za masovno uništenje koje nikada nije pronađeno. Ista stvar dogodila se u Libiji, Bay ne spominje niti se želi zamarati ulogom SADa u rušenju Gadafija. Nakon događanja naroda, rušenja Gadafija i "dolaska demokracije" Libija je razorena sukobima i postala je utočište pripadnika ISILa. Nategnuto djeluje i oduševljenje Libijaca američkom vojnom silom. Obzirom na dosadašnju redateljevu filmografiju teško je bilo očekivati političku provokaciju ili kontroverzu, ali dojam je da su uvodne odnosno završne minute pretjerano opterećene ulagivanjem američkoj publici. No kada se radnja fokusira na konkretan događaj stvari izgledaju bolje...




Iako i tijekom prikaza krvavih 13 sati nije u potpunosti imun na patetiku, redatelj je dotaknuo i drugu stranu medalje. Obavještajci CIAe prikazani su kao prilično nesposobni, američki vojni stroj prilično je trom i spor u kriznoj situaciji. Kroz lik Silve i pripadnika njegove jedinice Bay je podvukao recesijski trenutak filma. Silva nije u Libiji zbog uvjerenja, "uvođenja demokracije" ili avanturizma već iz jednostavnog, toliko životnog razloga. Egzistencije. Mora raditi kako bi osigurao budućnost obitelji. Ekonomske prilike u domovini nisu najbolje i mora prihvatiti opasan posao.
Kaotično stanje na ulicama Benghazija preneseno je na film. Sve do završnog obračuna teško je prepoznati saveznike odnosno neprijatelje američkih državljana.
Za razliku od Transformera Bay je manje histeričan u stvaranju akcijskih scena. One su pregledne, uvjerljive i odmjerene. Dojam je da je Bay i akcijom želio naglasiti dramatične događaje u Benghaziju.
Bay nije želio angažirati velika hollywoodske zvijezde. Prema redateljevim riječima glavna uloga filma je događaj odnosno sudbina američkih građana u kaosu Libije. Redatelj je ispravno zaključio da bi angažiranje velikih zvijezda skrenulo pozornost gledatelja s priče. Angažiranjem manje poznatih glumačkih lica Bay se odrekao dijela zarade na kino blagajnama, ali glumačka ekipa filma korektno je odradila posao. Posebno se to odnosi na Johna Krasinskog, glumca kojeg smo navikli gledati u drugačijim ulogama (tv serija "U uredu").
Iako pati zbog nekoliko ozbiljnih propusta, "13 sati: Tajno vojnici Benghazija" dobrodošao je Bayov bijeg od Transformera. Racionalniji i redateljski odmjereniji projekt koji će ponajviše zaintrigirati gledatelje željne istinitih filmskih priča koje su ispunjene akcijom.

OCJENA: 6