ponedjeljak, 30. svibnja 2016.

UZMI NOVAC I BJEŽI



REDATELJ: Woody Allen
GLAVNE ULOGE: Woody Allen, Janet Margolin, Marcel Hillaire
TRAJANJE: 85 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1969
NAZIV ORIGINALA: Take The Money and Run


Woody Allen je legendarni autor poznat i površnim pratiteljima sedme umjetnosti. Tvorac stereotipa o neurotičnim židovima, filozof, dijelom i romantičar. Kako se bliži svom 47. filmu, ulazimo u retrospektivu njegovog rada i procesa koji ga je doveo do titule jednog od najkreativnijih, najkvalitetnijih i najzanimljivijih autora u zadnjih pedeset godina.
Allen je u svojoj ranoj karijeri bio jednostavni, prosječni komičar. Bavio se stand-up komedijom, često glumio i par puta se okušao u pisanju scenarija. No, kako je u šezdesetima glumio u nizu filmova, motivaciju da postane istinski redatelj je našao kada je glumio u izrazito neuspješnoj parodiji Bond filmova, Casino Royale (1967). Kada se vidi takav kaos na setu, vidi se da svatko može napraviti bar nešto u redateljskom smislu - dobro ili loše (ne viđa se često prepucavanje Peter Sellersa i Orson Wellesa dok čekaš snimanje scene u jeftinoj garderobi). Njegov prvi redateljski pokušaj dogodio se 1969., interesantan projekt koji tada nije postigao značajni uspjeh, ali polako dobiva status kultnog klasika - Take The Money and Run. Woody Allen je tada nesvjesno popularizirao (navodno i stvorio) specifični žanr - mockumentary (komičan, najčešće fiktivan dokumentarac).


Allen glumi Virgil Starkwella, izrazito nesposobnog pljačkaša koji je imao više glupih planova nego Kojot iz Ptice Trkačice. Film prikazuje čitav Starkwellov život, od dječačkih dana gdje je najveći uspjeh bio priključivanje orkestru (što je za njega završilo lošije nego što je planirao), do njegove prve pljačke, pa sve do njegove ženidbe i ponovnog odlaska u zatvor. Mnogi elementi u filmu će postati upravo ono što obilježava brojne filmove ovog redatelja.
Dokumentarni stil snimanja je kroz godine nekoliko puta bio ključan kod Allena - bilo to u komediji (Sweet and Lowdown), drami (Husbands and Wives), ili nečemu između (Zelig). Specifično u ovom filmu, stil dokumentarca neizbježno povećava količinu smijehova. Ovo proizlazi iz smiješnih opaski naratora, "intervjua" s likovima iz filma i radu kamere koji omogućava kreativne i smiješne situacije.


Kada govorimo o glavnom liku, vidimo karakteristike Allenovih likova koje će se protezati sve do osamdesetih, kada ipak skreće pomalo filozofskom, mračnijom i ozbiljnijom rutom. Starkwell je nesposoban, često muca, neurotičan i pogrešno uvjeren u vlastitu domišljatost. To će ga i dovesti do nekoliko boravaka u zatvoru gdje se stvara dodatno komičarsko blago. Jedna od najboljih scena u filmu je možda i jedna od boljih u komediji općenito: Starkwell pokušava pobjeći pištoljem izrezbarenim od sapuna, no plan propada kada izađe i počne padati kiša (što za njegov "pištolj" i nije najbolja stvar). Nizom (tipično za Allena) neobičnih i maštovitih okolnosti Starkwell završi u braku gdje pokušava postati poštena osoba, no to se predvidivo izjalovi. Njegove greške se nastavljaju...
Ipak, moglo se vidjeti da je Woody Allen tada i dalje bio neiskusan redatelj. Ponekad je film previše samosvjestan, a također je skoro bio upropašten neprikladnim krajem gdje Starkwell strada nakon kiše metaka. U rijetkom slučaju producenti su popravili stvar i dobili smo vrlo uspješan i jednako smiješan kraj ("Znate li možda pada li vani kiša?"). Ti isti producenti (Jack Rollins i Charles H. Joffe) su nastavili suradnju s Allenom sve do njihove smrti.
Woody Allen je svakako pokazao potencijal u području režiranja nakon svog prvog izdanja. Film redovito dostavlja smijehove, mockumentary je uspješno populariziran, a početna, komična faza Woody Allena je postigla savršenstvo u Love and Death (1975), nakon čega će Allen okrenuti novi list...I to kakav.


Autor recenzije: Filip Zekić

nedjelja, 29. svibnja 2016.

SMRT U SARAJEVU




REDATELJ: Danis Tanović
GLAVNE ULOGE: Snežana Marković, Vedrana Seksan, Faketa Salihbegović, Izudin Bajrović, Muhamed Hadžović, Aleksandar Seksan
TRAJANJE: 85 minuta


Bosanski redatelj Denis Tanović, poznat po Oscarom nagrađenom filmu Ničija zemlja (2001) te  uspjesima u Cannesu (također Ničija zemlja – nagrada za scenarij) i Berlinu (Epizoda u životu berača željeza (2013) – Velika nagrada žirija), dodao je tim i brojnim drugim nagradama Srebrnoga medvjeda za režiju ove godine u Berlinu s filmom Smrt u Sarajevu. U nagrađenoj režiji posebno valja istaknuti kameru koja slijedi modernistički trend praćenja lika s leđa u dugom dinamičnom kadru i čestu uporabu redateljskoga kadra koji „diše glumcu/liku za ovratnik“ pri čemu okvir radnje daje na napetosti, a dinamika se postiže sofisticiranim prijelazima kamere s lika na lik unutar kadra, prije nego li montažom. Od posljednjih sličnih zanimljivih ostvarenja prisjetimo se kamere trostrukoga oskarovca Emmanuela Lubezkija (Gravitacija, Birdman, Povratnik) te remek-djela filmske kamere u Sinu Šaulovu , nagrađenom na Cannesu, Oscarima i Zlatnim globusima prošle godine.
Scenarij se donekle oslanja na dramu Hotel Europa francuskoga intelektualca i književnika Bernarda-Henrija Lévyja pa filmska naracija slijedi linearnu dramsku progresiju s gradnjom napetosti i obratom koji čak priziva klasičnu dramaturgiju u vidu tragične krivnje srpskoga nacionalista Gavrila Principa (Muhamed Hadžović). Ime ovoga lika jasno referira na atentatora Franje Ferdinanda odakle počinje premisa filma. U sarajevskom luksuznom hotelu Europa priprema se stota obljetnica smrti Franje Ferdinanda. Na krovu hotela snimaju se televizijski prilozi u kojima gostuju povjesničari i poznavatelji arhitekture, raspravlja se o spomenicima Gavrilu Principu, njihovoj ulozi u sarajevskoj kulturi i povijesti te značaju i percepciji samoga Principa u svjetskoj povijesti (u  filmu se pojavljuju sarajevski grafički dizajner Bojan Hadžihalilović i povjesničar Nihad Kreševljaković koji „igraju sebe“). Scena je snimljena mahom dokumentarističkim talking heads pristupom ili statičnim srednjim planom, što je osvježavajuća kombinacija rodova, ipak dozirana toliko da ne možemo govoriti o filmskom rodnom hibridu. U međuvremenu, dolje u hotelu sve se čini spremnim za veliku obljetnicu: gost je ugledni francuski povjesničar koji će držati govor, dječji zbor priprema nastup, hotel će masno zaraditi. Zadržimo se malo na tome, jer ipak nije baš sve spremno. Nekoć ugledni hotel već dugo posluje u minusu i grca u dugovima, obljetnica im je posljednja slamka spasa, upravitelj je rezigniran, ali drži sve pod kontrolom, a njegova najbliža suradnica, ambiciozna voditeljica recepcije radi punom parom. No, u dijelu hotela koji gosti ne vide, ali filmska kamera itekako vidi, sprema se štrajk – radnička klasa, pralje i kuhari nezadovoljni su neisplatom već nekoliko mjeseci.




Posljednjih nekoliko rečenica upućuje na klasno raslojavanje likova hotela Europa, odnosno filma Smrt u Sarajevu u cijelosti. Na prvi pogled sve u hotelu djeluje skladno, no kako dramska napetost raste, tako se otkrivaju sve veće manjkavosti u sustavu. Radnička klasa stvara pritisak s dna hijerarhijske ljestvice, srednja klasa (osoblje hotela) je tu da to zatomi ili odgodi koliko može, a visoka klasa dijeli se na upravu hotela (rezignacija koja vodi potpunom odustajanju) i ugledne gostima koji ne znaju i ne žele znati kako živi niža klasa. Međutim, na Balkanu postoji još jedna klasa – ona najniža, a zapravo najviša! Organizirani kriminal vuče konce i služi kao okidač dramskog sukoba. Od njih je upravitelj posuđivao novac i debelo se zadužio i zato oni nezaustavljivo operiraju iz zatvorenoga kasina i striptiz bara u podnožju hotela. Na svoj način pokušat će ugušiti štrajk i dovesti osoblje hotela u red.
Osim po klasnoj vertikali, zanimljivo je promotriti film i po prostorno-scenskoj vertikali koju uvjetuje visoka hotelska zgrada. U prizemlju hotela odvija se većina radnje, tamo su recepcija, ured upravitelja, kavana, zaštitarski ured, kasino, striptiz-bar, kuhinja, praonica i parking. Na katu su sobe, tu francuski povjesničar uvježbava govor, nikome na putu, pod uvjetom da i njemu nitko ne smeta. Na vrhu ove linije, na krovu hotela novinari i stručnjaci čine izoliranu, satirom nedotaknutu skupinu, optimistično sugerirajući da su povijest, znanost i umjetnost discipline koje nadilaze klasne razlike i društvenu dramu. Ipak, i u ovim disciplinama se vrlo često lome koplja, pogotovo kada se radi o Prvom i Drugom svjetskom ratu te Ratu u Bosni i Domovinskom ratu pa će svađa novinarke i nacionalista Gavrila Principa (možda najbolja svađa koju sam vidio na filmu) eskalirati čak do povlačenja pištolja. Kada se strasti smire ili bolje reći – izmijene, njih dvoje požele ući u hotel no lift ne radi. Probijanje tog gornjeg izoliranog sloja u „prizemnu“ balkansku dramu odgađa se i čini se nemogućim, no ako uspije, sustav se raspada i pištolj je opalio.

OCJENA: 8

Autor recenzije: Hrabren Dobrotić

DOBRI MOMCI




REDATELJ: Shane Black
GLAVNE ULOGE: Ryan Gosling, Russell Crowe, Matt Bomer, Angourie Rice, Keith David, Beau Knapp
TRAJANJE: 116 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Nice Guys

"Ponekad, ali samo ponekad jednostavno.... Pobijediš" - Holland March

Godine 2005 američki filmaš Shane Black snimio je, prema vlastitom scenariju, redateljski prvijenac "Kiss, kiss, bang, bang". Film je osvojio publiku i kritiku te je Blacku osigurao ulazak u svijet superjunaka. Osam godina nakon prvijenca redatelju je (pogađate ponovo prema vlastitom scenariju) povjerena treća priča serijala o Tonyu Starku/Iron Manu. Iako film nije doživio kriričarske hvalospjeve Black je opravdao povjerenje. "Iron Man 3" na svjetskim je kino blagajnama zaradio više od 1.2 milijarde dolara. Međutim, redateljski projekti tek su djelić Blackove filmografije. Najbolji posao Black je odradio kao scenarist akcijskog buddy klasika "Smrtonosno oružje" te filmova "Posljednji akcijski  junak" i "Prljavi igraju prljavo". Black je u navednim, scenarističkim projektima, između ostaloga,  dokazao kako ima izvrstan osjećaj za stvaranje i nijansiranje odnosa između likova. Nakon izleta u superjunačke vode, Black se vratio buddy formuli. "Dobri momci" su njegov novi redateljski projekt (scenarij je napisao zajedno sa malo poznatim Anthonyem Bagarozzijem) koji se od ovoga tjedna nalazi na programu domaćih kino dvorana....



Priča filma vraća nas u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Mjesto radnje: Los Angeles. Holland March (Ryan Gosling) privatni je detektiv koji pamti i bolje dane. Slučajevi koje istražuje nisu vrhunac detektivskog posla, a privatno je u stalnoj borbi s malololjetnom kćerkicom Holly. Jednoga dana na Hollandova vrata zakuca Jackson Healey (Russell Crowe). Jackson je lokalni štemer koji brže udara nego što misli. Za dobar honorar spreman je natjerati svakoga da promijeni mišljenje. Snagom šake i boksera. Prvi susret nije dobro prošao za Hollanda, ali sudbina ih ponovo spaja. Jackson i Holland počinju zajedno kreću u potragu za nestalom Amelijom (Margaret Qualley). Amelija je kćerka jedne od najmoćnijih osoba u Los Angelesu i slučajni partneri dogovaraju veliki honorar za potragu. No vrlo brzo saznaju da je nestanak djevojke tek djelić zavjere koja vodi do visokih, najviših društvenih krugova....




Nakon kratkog odlaska u superjunački svijet, "Dobri momci" Blackeov je povratak na mjesto sreće i ponovni susret s vrstom filmova koje najbolje radi. Akcijskim "buddy" komedijama. Likovi Hollanda i Jacksona i njihova interakcija donijela je na veliko platno jedan od najboljih i najzabavnijih filmskih parova u ovom tisućljeću. Holland i Jackson naizgled su različiti (emotivni i elokventni Holland nasuprot nasilnom i konkretnom, manje pričljivom Jacksonu) no već od uvodnih minuta možemo prepoznati da su glavni protagonisti životni gubitnici. Stvari se mijenjaju kada počinju zajednički raditi na slučaju otmice. Pronalazak Amelije nije samo dobra poslovna ponuda nego i cilj nakon kojeg će se slučajni partneri ponovo osjećati živima, korisnim i zadovoljnim. Takvi trenuci nisu bili česti u životima glavnih protagonista filma.
Nadmudrivanja, međusobna podbadanja i ismijavanje svijeta koji ih okružuje glavna je (ali ne i jedina) snaga filma. Crowe i Gosling izvrsno funkcioniraju, nadopunjuju se i doista ih je zadovoljstvo gledati. Razlozi nadahnuća, raspoloženja glavnih glumaca svakako leži i u izvrsno napisanim likovima i dijalozima.



Nakon gledanja filma ostaje snažan dojam da je Black stvorio Hollanda i Jacksona upravo za Goslinga i Crowea. Jackson izgleda ostarjeli Bud White iz kriminalističkog remek djela "L.A. Povjerljivo" (Crowe nije jedina poveznica "Dobrih momaka" i "LA. Povjerljivo"). Godine su prošle, Bud odnosno Jackson je ostario, ali i dalje je brz na šakama i obaraču. Holland je suprotni pol, ne samo Jacksona nego i za jednu od najboljih uloga koje je do sada ostvario, "real hero" Drivera iz izvrsne "Vožnje" Nicolasa Windinga Refna. I dok je Driver bio šutljivi, organizirani i efikasni profesionalac koji je junački zaštitio majku i sina, Holland je malo drugačiji tip. Brbljavi istražitelj kaotičnog života baš i nije najspretniji u poslu kojim se bavi. Holland kao i njegov partner znaju da je nekada bolje taktički se povući nego izazivati sudbinu. Uz Jacksona i Hollanda film ima i treći element, mladu, ali za priču važnu Holly March. Ono što je za detektive Riggsa i Murthagha Leo Getz to je za Marcha i Healeya mlađahna Holly.
"Dobri momci" prije svega je akcijska komedija, ali ne samo akcijska komedija. Film sadrži veliki broj duhovitih, zabavnih scena i doista ne pamtim kada su se posjetioci u kino dvorani toliko smijali. Akcije ne nedostaje, isprva su to obračuni šakama a kako se priča razvija i stvari postaju napetije meci lete na sve strane. Međutim, fascinira način na koji redatelj mijenja ritam filma, priči daje dramatiku, likovima dodatnu dimenziju. U trenu film odlazi u trilerskom smjeru ili dobija neočekivano snažan emotivan naboj. Redatelj je raspoložen i motiviran i sve zamisli vrlo uvjerljivo prenosi na film.


Film sjajno oslikava izgled i ugođaj koji su vladali Los Angelesom krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Grad se gušu u smogu (urnebesna scena s aktivistima), neonske, kičaste reklame otkrivaju da je pornografska industrija u ekspanziji. U takvo pomalo dekadentno okruženje Black je smjestio likove i radnju koja, kako minute filma odmiču, ima (za akcijsku komediju) prilično snažan politički podtekst. Zavjera koju protagonisti filma otkrivaju ozbiljna je i dolazi iz najviših političko-sudskih krugova. March i Healy dirnuli su u osinje gnijezdo....
"Dobri momci" savršen je i potreban odmak od večine recentnih kino filmova. Retro akcijska komedija sa izvrsno napisanim dijalozima i likovima, duhovita i zabavna, lepršavo režirana sa izvrsnim glumačkim ostvarenjima. Film vrijedan višestrukog gledanja koji će na kraju godine igrati zapaženu ulogu kod biranja najboljih kino filmova. Idealno filmsko osvježenje za vruće dane.

OCJENA: 9






petak, 27. svibnja 2016.

UROK




REDATELJI: Kristina Grozeva, Petar Valchanov
GLAVNE ULOGE: Margita Groševa, Ivan Savov, Ivan Barnev, Stefan Denolyubov
TRAJANJE: 111 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2014
DRŽAVE: Bugarska, Grčka

„Don't ruin yourself over something so insignificant“, Nadezda


 "Urok" iz 2014. godine je jednostavna, provokativna i inteligentno ispričana priča za koju scenarij i režiju potpisuju Kristina Grozeva i Petar Valchanov. Radi se o mladim i zapaženim bugarskim umjetnicima kojima je ovo prvi igrani film. Tim  Grozeva- Valchanov predano i  hrabro prkosi modernim klišejima o evropskom filmu kao industriji. Iza njih je nekoliko kratkih filmova od kojih je zamijećen “Jump“, komedija iz 2012. godine. Filmove financiraju sami i uz pomoć prijatelja, suočeni sa defetizmom države a vezano uz sredstva koja prate snimanje. Paradoks je utoliko  veći kad znamo da upravo ti filmovi predstavljaju Bugarsku u svijetu. Od premijere na Toronto Film Festivalu,u rujnu 2014. do danas, film je osvojio ukupno 13 pobjeda i 7 nominacija širom svijeta. Od Tokyo Film festivala (Special Jury Prize i nominacija za Grand Prix), Golden Rose 2014 (Special Award of Varna) preko Gotteborg Film festivala, San Sebastian Film festivala, Jerusalem Film Festivala do Sofia International  Film festivala i drugih.



„Urok“ je drama sa elementima gorke komedije. To je čini bližom stvarnosti, tvrde autori. Film je inspiriran stvarnim događajem ali nije (auto)biografski. Ujedno je i prvi dio trilogije na kojem Grozeva i Valchanov rade. Ideja trilogije je prikazati kako nevolja može ugroziti rutinu svakodnevnice i unijeti u živote običnih, prosječnih ljudi iskustvo s kojim se ne mogu nositi. Grozeva i Valchanov uzimaju nazive članaka iz dnevnih novina na kojima promišljeno i originalno grade svoju priču. Trenutačno rade na drugom dijelu trilogije. Kako u filmu nisu koristili muziku, teško je bilo izgraditi zvuk  pa je presudna bila uloga glumaca od kojih su većina natrurščici i svega par profesionalaca. Pogotovo je važna  uvodna scena koja cijelom filmu daje ton.
Nadežda, mlada učiteljica engleskog jezika podučava svoje učenike lekciju o tome kako treba pomoći čovjeku u nevolji. Traži da kradljivac novaca u razredu javno prizna svoju grešku i ispriča se. Kako se to ne događa, daje mu drugu priliku- neka poslije nastave ostavi novac u koverti na oglasnoj ploči. Participirajući sa razredom kako bi obeštetila oštećenu učenicu, šalje snažnu poruku kradljivcu kako se krađa ne isplati. Istovremeno, hrabri oštećenu da se ne srami primiti pomoć kada to zatreba jer će društvo sanirati štetu i pomoći joj da se oporavi i  stane na svoje noge. No, funkcionira li takav mehanizam u široj zajednici? O tome će se Nadežda osvjedočiti malo kasnije kada sama, ne svojom greškom, bude dovedena u situaciju tražiti pomoć društva, o kojem, izgleda, Nadežda malo ili ništa ne zna. Jer, kada napuste učionicu djeca su prepuštena nezainteresiranim roditeljima, rođacima koji se sasvim legalno bave lihvarenjem i ulici na odgoj. Krađe, ucjene, prijetnje i laži dio su njihove svakodnevnice. Nadežda, iako moralni oslonac i autoritet društva, zapravo je manjina. Djeca to osjete. Priklanjaju se većini jer je većina jača i ima „moć“.


Davne 1948. godine Vittorio de Sicca režirao je "Kradljivce bicikala" („The Bicycle Thief“ ) najpoznatiji film talijanskog neorealizma, klasičnu priču o moralu u kojoj se de Sicca vrlo vješto koristio vanjskim snimanjem i rasvjetom, kombinirajući profesionalne glumce i naturščike, elemente dokumentarnog i fikcije.
Ideja mu je bila ukazati na  socijalni kontekst vremena u kojem je pojedinac prisiljen poduzeti akcije na svoju ruku i samoincijativno kako bi vratio otuđeno. Radi se o poslijeratnoj Italiji koja se oporavlja od Mussolinijeva režima i u kojoj „ulica“ kreira zakon. U takvim izvanrednim okolnostima, bez obzira na jake moralne principe, pojedinac je manjina. Kako će sanirati štetu koju mu je nanijela „ulica“  to društvo ne zanima, toliko dugo dok ne bude uhvaćen u prijestupu.
Pojedinac se povlači i odustaje.
Čini se kako se i nakon gotovo tri četvrt stoljeća stvari nisu značajnije promijenile. Doduše, izgradili smo društvo i imamo  zakone ali  obespravljenih, deložiranih i pokradenih sve je više. Jer, moderno društvo nameće izvanredne okolnosti kao stil življenja kako bi diktiralo izvanredna pravila. U takvom svijetu ljudska riječ, moral i poštenje postaju irelevantni pred neumoljivim i hirovitim zakonom tržišta. Drugim riječima, ako si slabiji pregovarač i ranjiva strana, preostaje ti  ulica! Figurativno i doslovno.


Margita Gosheva do samog je kraja odlično iznijela lik Nadežde. U kritičnom trenutku maksimalno nas angažira i dok sve oko nje stoji, ona se kreće. Poziva na logiku i zdrav razum. Pruža drugu priliku i vjeruje na riječ.  Ulazi „u crveno“ i grčevito gura dalje. Ne odustaje.
Radi se o mladoj ženi stjeranoj uz zid. Malo po malo izdaju je svi do kojih joj je stalo i koji joj nešto znače, kako privatno tako i profesionalno. Otac, muž, učenici, poslodavac- svi oni kao da su se urotili protiv nje. U toj borbi Davida i Golijata gubitak dostojanstva pojedinca prepuštenog samom sebi, naspram bezdušnog društva oko sebe, postaje sasvim izvjestan. Jedino što je Nadeždi dopušteno je odabrati način na koji će dogoditi njezina konačna predaja i pad. Ona odabire (tihi) ustanak.

Možda se ipak nešto promijenilo u odnosu na tri četvrt stoljeća ranije?

Autorica recenzije: Nada Vuković


četvrtak, 26. svibnja 2016.

AVE, CEZARE !




REDATELJI: Joel i Ethan Coen
GLAVNE ULOGE: Josh Brolin, Scarlett Johansson, Tilda Swinton, George Clooney, Ralph Fiennes, Jonah Hill
TRAJANJE: 106 minuta
NAZIV ORIGINALA: Hail, Caesar !

"Izađi van i budi zvijezda." - Eddie Mannix

Braća Joel i Ethan Coen nesumnjivo su ikone nezavisnog američkog filma. Briljantni prvijenac "Krvavo jednostavno" bio je uvod u seriju koja je ljubiteljima filma donijela bisere poput "Farga", "Millerovog raskrižja", "Arizone juniora" i "Velikog Lebowskog". Popularnost, originalnost i otkačenost filmskog izričaja braće Coen nije prošao nezamijećeno kod hollywoodskih major studija. Dolaskom 21 stoljeća Coeni padaju u formi, njihova filmografija nije na razini osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. U redu, braća su 2007 snimili sjajnu kriminalističku dramu "Nema zemlje za starce", ali novo stoljeće donijelo je i "Gangstersku petorku" i "Intolerable Cruelty" najslabije projekte u filmografiji Coenovih. "Ave, Cezare !" potvrđuje neujednačenost braće Coen u novom tisućljeću; ne spada među njihove najslabije filmove, ali je daleko od vrhunaca koje su autori dosegli krajem prošloga stoljeća....




Eddie Mannix (Josh Brolin) zaposlenik je filmske kompanije "Capitol Picture". Mannix brine o zvijezdama i "zvijezdama", rješava njihove probleme i nastoji probleme sakriti od novinara, očiju javnosti (Eddie se bavi sličnim poslom kao i "Ray Donovan" u istoimenoj televizijskoj seriji). Mannix uspješno rješava sve probleme, ali izazov  koji se upravo dogodio najveći je u njegovoj karijeri. Na snimanju otet je Baird Whitlock (George Clooney) jedna od najvećih hollywoodskih zvijezda. Whitlock je nestao tijekom snimanja filmskog spektakla koji je bez njega nemoguće završiti. Mannix kreće u potragu, a uskoro se javljaju i otmičari sa zahtjevima....
Popularnost Coenovih filmova, između ostaloga, može se pronaći u osebujnim likovima. Većina glavnih protagonista "mali" su ljudi kojima su Coeni ubrizgali optimalnu dozu ekscentričnost i(li) karizme.  Obični ljudi sa svojim (ne)običnim sudbinama pokretač su i snaga filmografije braće Coen. "Ave, Cezar" ponešto je drugačije posložio figure. Protagoniste (dakle i ekscentričnost) autori su potražili u Hollywoodu pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Oni su ljudi od filma (glumci, scenaristi, redatelji) ili ljudi koji prate film (novinari). Međutim mjesto radnje gdje se ekscentričnost i samodopadnost "uzgaja" u ogromnim količinama nije donijelo očekivani rezultat. U redu, likovi DeeAnn Moran (vrlo dobra Scarlett Johansson) i Hobieja Doylea (još bolji Alden Ehrenreich) daleko su od nezanimljivih, no DeeAnn i Hobie tek su sporedni likovi priče. Glavni protagonisti Eddie Mannix i Baird Whitlock pate od, za Coene netipično, manjka originalnosti i pomalo su klišeizirani. Mannix odnosno Brolin ponovo je namrgođen i programirani tip (nije mu prvi put) dok Clooney ponovo interpretira glupana i ponovo u filmu braće Coen (prisjetimo se filmova "O brother where are thou?" i "Spaliti nakon čitanja"). Najjači aduti filmografije braće Coen (likovi) postali su slaba karika njihova najnovijega filma.




"Ave, Cezare!" kombinacija je parodije i posvete. U filmu možemo pronaći minute posvećene hollywodskim klasicima ("Bal na vodi", "Ben Hur"...), ali i poneko prisjećanje na film koji ne dolazi iz "tvornice snova". Redatelji se trude prikazati nam (ponegdje i ismijati) stvaranje filma, događanja na snimanju i odnose između glumaca i redatelja. U prvim trenucima prikaz Hollywooda iza kulisa izgleda zanimljivo no kako minute filma odmiču navedene scene postaju pretjerano dugačke i razbijaju dinamiku filma.
Redatelji daju prikaz i komentar pedesetih godina prošloga stoljeća. Hladni rat i strah od komunizma i nuklearnog sukoba glavni su politički motivi koji se valjaju američkim društvom. Unutar hollywodskih zidina također je zanimljivo i napeto; eksploatacija hollywoodskih zvijezda, potplaćenost scenarista i prodavanje (gledateljima naravno) filmske magle pod umjetnost samo su neke od tema koje redatelji spominju. Poveznice s današnjim Hollywoodom i više su nego čitljive (nedostaju tek superjunaci) no dojam je da je oštrica ismijavanja i kritike ovoga puta prilično otupjela. U redu, postoje minute izvrsnih, duhovitih dijaloga (npr. vjersko vijećanje o ispravnosti filma koji uskoro kreće u kina), ali za standarde braće Coen rijetki su i malo ih je. Premalo.




Na neki čudan, za autore zasigurno neželjen način "Ave, Cezare !" je (meta)filmski uspio. Ispod blještavila, velikih zvijezda i ambicije krije se tek osrednji film, nebitan za filmografiju braće Coen.


OCJENA: 6

nedjelja, 22. svibnja 2016.

X-MEN: APOCALYPSE




REDATELJ: Bryan Singer
GLAVNE ULOGE: James McAvoy, Michael Fassbender, Oscar Isaac, Tye Sheridan, Jennifer Lawrence, Nicholas Hoult, Olivia Munn, Sophie Turner
TRAJANJE: 154 minute

"Nema više lažnih bogova. Sada sam ja ovdje." - Apocalypse

Prolazi šesnaesta godina otkako su se Marvelovi mutanti prvi puta pojavili na filmskom platnu. Nakon uspjelih filmova redatelja Bryana Singera (2000 i 2003 godina) uslijedila je slabašna "Posljednja fronta" (2006) Bretta Ratnera koja je uneredila sve dobro što je u prethodnim filmovima postavio Singer. Priča o X ljudima prestala je biti priča o toleranciji, prihvaćanju različitosti i manjina te mirenju s vlastitim identitetom i postala je bezdušna, pretrpana slikovnica. Neuspjeh Ratnerove blockbusterske X Men vizije zaustavio je serijal do 2011 godine. U međuvremenu snimljeni su neuvjerljivi filmovi o Wolverineu da bi 2011 Matthew Vaughn vratio serijal na pravi put. Pomladio je glavne protagoniste, X ljudi dobiti su retro ugođaj. Glavne uloge preuzele su jake hollywoodske snage (Fassbender, McAvoy, Lawrence...) i X ljudi ponovo su (u sada znatno jačoj superjunačkoj konkurenciji) pronašli put uspjeha. Tri godine kasnije serijalu se vraća Singer, režira vrlo dobre "Dane buduće prošlosti" koji spajaju spomenute  mlade glumačke snage s veteranima iz prvih filmova (Ian McKellen, Patrick Stewart). Završni dio nove mutantske trilogeije ovih je dana krenuo u pohod na svjetske kino blagajne. Ponovo pod redateljskom palicom Bryana Singera...




Početak filma vodi nas u Egipat 3600 godina prije nove ere. En Sabah Nur (Oscar Isaac) vrhovni je vladar, mutant koji želi postati Bog. Planovi krenu u neželjenom smjeru i En Sabah Nur ostane zaglavljen i zarobljen na dnu srušene piramide. Više od pet tisuća godina kasnije En Sabah Nur se budi i, razočaran svijetom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kreće u uništenje. Okuplja četiri jahača Apokalipse koji će mu pomoći da na pepelu naše civilizacije sagradi novi poredak. Jedini koji ih mogu zaustaviti su mutanti okupljeni oko profesora Charlesa Xaviera (James McAvoy)...
"Apocalypse" je film o mutantima koji brojem likova nadmašuje i "Posljednju frontu". Singer je za finale trilogije uveo niz novih likova, Upravo zbog velikog broja likova radnja filma često je (pre)opterećena podzapletima. Najvažniji i temeljni dio filma je pokušaj Apocalypsea i pomoćnika da unište svijet i izgrade novu civilizaciju. Međutim u filmu gledamo i "rođenje" Cyclopsa odnosno njegov dolazak u mutantsku akademiju, buđenje Wolverinea, Mystique i njenu borbu za spas mutanata... Minute filma koje nisu povezane za glavni zaplet. Prvi puta otkada režira filmove o X ljudima Singer je izgubio mjeru za količinom likova. No, broj likova nije jedini detalj u kojima redatelj pretjeruje....




Filmovi o superjunacima često postanu festival destrukcije, računalnih efekata koji "pojedu" radnju. Sve zbog namjere da budu veći, bučniji od prethodnika. Singer je u svojim mutantskim projektima efekte odnosno akcijske scene držao pod kontrolom, one su bile aktraktivne, ali najčešće u službi radnje filma (posebno se to odnosi na filmove iz 2000 i 2003). "Apocalypse" je drugačija priča. Početak i posebno finale filma opterećeni su redateljevom namjerom da film učini većim, važnijim od prethodnika. Akcijske scene, ponajviše u završnom obračunu, produžene su do krajnjih granica, natopljene su CGI čudesima i često postaju zamorne, naporne za gledanja. Redateljska potreba da publici "oduzme dah" i impresionira pretvorila se u pretjerivanje.
Oštrica društveno-političke kritike ovoga puta usmjerena je prema naoružavanju, ratovima i uništavanju Zemlje (osamdesete su godine prošloga stoljeća, ali unatoč nestanku Hladnog rata i protoku vremena stvari se i nisu previše promijenile). Apocalypse je proročanstvo, subverzivna pojava koja simbolizira propast svijeta i početak novog poretka.  Prihvaćanje različitosti i tolerancija prema drugačijem pala je u drugi plan mada nije u potpunosti ugašena. Nekoliko scena koje se odnose na navedene teme bolno su neuvjerljive i ostavljaju dojam proračunatosti.




Duh osamdesetih ponovo je pušten iz filmske boce i na toj razini stvari funkcioniraju. Vrijeme Reagana, Hladnog rata i utrke u naoružanju vjerno je preneseno na film. Posvete osamdesetima mogu se pronaći u video igrici, filmu...I još ponekom detalju.
Singer je posložio impresivnu glumačku ekipu koja se, sudeći prema pisanju stranih medija, nikada više neće okupiti na X projektu. Obzirom na ogroman broj likova neki, potencijalno zanimljivi, likovi nisu dobili dovoljno prostora. Najbolji primjer je Olivia Munn odnosno Psylocke koja gotovo cijelim trajanjem film statira u izazovnom kostimu. Izgovori tek poneku riječ a gledatelj bi volio saznati ponešto o njenom X životopisu. Ne samo zbog atraktivnog izgleda...
"X-Men: Apocalypse" najslabiji je od svih filmova serijala koje je režirao Bryan Singer. Više (likova, efekata) ne znači uvijek i bolje. Singerov film najbolje to potvrđuje.

OCJENA: 6

srijeda, 18. svibnja 2016.

LOLITA (1962)



REDATELJ: Stanley Kubrick                                                                                                              
GLAVNE ULOGE: James Mason, Peter Sellers, Shelley Winters                                       TRAJANJE: 155 minuta                                                                                                                           GODINA PROIZVODNJE: 1962. godina                                                                                                 NAZIV ORIGINALA: Lolita

 „I want you to live with me and die with me and everything with me!“- Humbert Humbert


      Općenito govoreći, svako će društvo, bez obzira kakvo ono bilo, tokom svoje povijesti imati neku vrstu tabua, svete krave u koje nije previše poželjno dirati niti ih spominjati, a ako, i kada ih se želi povući iz tame na svijetlo ono mora biti točno određenog inteziteta, točno određene boje i upereno pod točno određenim kutem. Niti sedma umjetnost nije (bila) lišena istih postulata. Film je kroz svoj razvoj prolazio kroz razne faze koje su u pravilu bile odraz šireg društvenog konteksta, tako da on postaje refleksija, odnosno lakmusov papir određenog stanja u vremenu.
      ...ako je Spartacusom zaplivao nizvodno i napravio film koji je postao trademark svoga vremena, onda će svojim petim filmom, na valu Paths of Glory, zaplivati kontra svih struja i ekranizirati Nabokov magnum opus- Lolitu. Koliko je kontroverzan bio svojevremeno govori u prilog rečenica koja i dan danas stoji na službenom plakatu filma:“How did they ever make a movie of Lolita?“ Nabokov je naspisao scenarij od odprilike četiristo stranica kojeg je Kubrick u suradnji s Harrisom dodatno prilagodio i adaptirao uz opasku kako se originalni scenarij ne pože podignuti, a kamo li po njemu snimiti film. Rezultat zajedničkog rada je i nominacija za Oscar u kategoriji za najbolji adaptirani scenarij. Uz malo prije spomenute poteškoće oko scenarija produkcija filma je mogla početi, no i tamo stvari nisu tekle kako je Kubrick to zamislio. Naime, u Hollywoodu je na snazi bio tzv. blacklisting (Trumpo, Chaplin...), podosta paranoična situacija vezana uz hladni rat i ono najvažnije- vrlo rigorozan moralni zakon MPVAA-a. Kao rezultat toga, Hollywood je u pravilu plasirao vrlo „pristojne“ filmove. Ova cenzura zahvatila je i Kubrickovu Lolitu te je film na koncu ispao mnogo „neviniji“ nego li je to prvotno Stanley zamislio, no bez obzira i na to filmu je prišivena kategorija „X“. 70-tih godina, nakon sloma MPVAA-ovog zakona, Kubrick je izjavio kako nikada ne bi snimio Lolitu da je znao kako će doći do tolike cenzure njegove ideje, a kao svojevrsni revolt, gotovo odmah nakon sloma ('71.), snimio je Clockwork Orange- početak moderne eksploatacije nasilja.


      Radnja filma je smještena u 50-te godine dvadesetog stoljeća. Humbert Humbert, profesor francuske književnosti, dolazi u Ramsdale (New Hampshire) kako bi u istom proveo mirno ljeto prije nego li na jesen počne predavati na fakultetu Beardsley. Potraga za smještajem ga dovodi u kuću udovice Charlote Haze. O rigoroznim reperkusijama, koje će mu donjeti ostanak u spomenutoj kući, zasigurno nije niti sanjao.
      Film, iako prvotno nije bio tako zamišljen te je ovakav koncept prventstveno plod cenzure, je snimljen vrlo inovativno za ono vrijeme. Kubrick se, za razliku od većine svojih ostalih filmova, fokusira prvenstveno na odnose između likova. Na koji način? Ton i odnose između likova postavlja odmah u nekoliko početnih scena koje se mogu gledati kao potpunoma zasebne, no povezane su odnosom Lolita-Humbert kao crvenom niti vodiljom koja se proteže kroz cijeli film (kao epizode serija npr.). Sličan pristup možemo vidjeti u filmu Hurt Locker.
      Kako je sve karte bacio na relacije između likova Kubrick se poigrava njihovim intezitetom kako film ne bi zapao u monotonost. Najprije otkriva Humbertove osjećaje na vrlo suptilan način (pogledi, uvodna scena) koji će kod većine gledatelja izazvati nelagodu, dok s Lolitine naravi skida veo kasnije te film nakon toga postaje jedno uznemirujuće iskustvo. Zbog cenzure film potiče maštu gledatelja u pogon jer na vizualan način sve nije bilo dozvoljeno prikazati što se nadomješćuje primjerice šaputanjima ili uvodnom scenom koja je predstavlja sumu cijelog filma.


      Likovi u filmu su izvrsno ekranizirani i predstavljeni što je i velika zasluga glumaca. Sue je na najbolji mogući način oživljela Lolitu za što je osvojila i Golden Globe. Ona je prikazana kao proračunata osoba koja kreira svijet na način da se isti vrti oko nje-konstanta kroz film. Humbert je lik koji pada u Lolitinu zamku, čini sve kako bi ju zadobio za sebe, ništa mu drugo nije važno, no doživljava slom kako film teče. Taj prijelaz iz plusa u minus je Mason odlično predočio na ekranu. Njihov odnos je unutar sebe prikazan vrlo liberalno, slobodoumno, dok na van postaje vrlo konzervativan (zabrane). Valja spomuti i odlično Petera Sellersa koji je utjelovio dva lika. Uz navedeno, kroz film ga možemo „vidjeti“ i na neke druge načine (statist i sl.).
     Za kraj, možemo reći kako je Lolita jedini Kubrickov nerealizirani film s obzirom na redateljevu izvornu ideju čija je sirovost morala biti nadomještena maštovitom i kvalitetnom režijom i scenarijom. Što je, možda i nenamjerno, dalo sablasniju notu filmu pošto si se sve, doista uznemirujuće, gledatelj sam mora predočiti na osobnoj razini.


Autor recenzije: Nikola Fabijanić    

ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

SJENE




REDATELJ: Milčo Mančevski
GLAVNE ULOGE: Borče Nacev, Vesna Stanojevska, Salaetin Bilal, Sabina Ajrula
TRAJANJE: 120 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2007
NAZIV ORIGINALA: Senki
Makedonija, Njemačka, Italija, Bugarska, Španjolska


Prema riječima kritike, ovo je  najambiciozniji film jednog od značajnih evropskih redatelja   poznatom po hvaljenom i višestruko nagrađivanom filmskom ostvarenju iz 1994. godine, filmu „Posle kiše“. Naravno, riječ je o Milchu Manchevskom, najpoznatijem makedonskom redatelju. Film  „Senki“  treći je njegov dugometražni igrani film nastao  2007. godine. Godinu dana kasnije film je  nominiran za „Best Feature Film“ na Festivalu filmske fantazije te je osvojio „ Gold Medal for Excellence“ na Festivalu filmske muzike u Park City (USA).  Kao i u prijašnjim filmovima i ovdje Manchevski hrabro prkosi filmskoj formi u kojoj mora postojati početak, sredina, kraj, glavni lik i sporedni likovi. Istovremeno dolaze do izražaja prekrasni  dokumentaristički detalji ubave Makedonije, ali i sličice ljudi iz svakodnevnog života koji ponekad psuju, bacaju jelo kroz prozor i vjeruju u usud. Poigravajući se fenomenom vremena koje kod Manchevskog nikada nije linearno, uvodi nas  u teme pojedinačne i kolektivne odgovornosti i obiteljskih odnosa (posebno odnosa majka- sin), demistificiravši usput strah od smrti i mrtvih kojih se bojimo jer mislimo kako imaju moć doći i odvesti nas sa sobom. No, možda su baš oni topliji i zainteresiraniji za nas od živih koji nas okružuju.




Mančevski izjavio  je u jednom intervju  kako je film dijelom nastao  iz njegove potrebe da stupi u kontakt  sa svojom sjenom. A što je sjena i kako ona nastaje? Sjenu ili sjenku po nekim autorima, čine dijelovi nas kojih smo se „odrekli“ odrastanjem u disfunkcionalnim obiteljima. Roditelji, i sami disfunkcionalni, predstavljaju iracionalan autoritet a djeca nemaju emocionalnu  ni kognitivnu snagu oduprijeti se. Ako se odgajaju da budu liječnici, žive pod staklenim zvonom i ovise o roditeljima, srame se svaki put kada naprave nešto suprotno od volje roditelja. Istovremeno će duboko u podsvijest  potisnuti osjećaj slobode, potrebu da istražuju, uče na svojim greškama, postave zdrave i jasne granice i razviju samopoštovanje. Zamijeniti će ih obrasci kontrole, parazitiranja, nesposobnosti da se izbore za sebe, seksualne i druge disfunkcije i odrediti im kasniji život.
 Upravo to se dogodilo Lazaru Perkovu (glumi ga Borče Nacev) odmilja zvanom Lucky- Srećković (Sretni). Porijeklom iz  dobrostojeće obitelji, liječnik  i miljenik kolega, Lazar je nesretan čovjek koji osjeća da cijeli život živi tuđa očekivanja (majčino, ženino). U trenutku teške  prometne nesreće dobiva priliku susresti se sa svojom sjenkom. Lom životne paradigme i prolazak „ kroz tunel“ omogućili su sjenci da izađe i da ga u kritičnom trenutku spasi. Ubrzo zatim sjenka uspostavlja  i fizički kontakt s njim kako bi mu pomogla izgraditi samopoštovanje, a on je zauzvrat mora vratiti tamo gdje ona pripada. Lazar to u početku ne razumije, boji se i opire. Kako vrijeme prolazi postaju bliski, a on ne shvaća da bi ga sjenka mogla povući sa sobom ako se veže.


 „Vrati ono što nije tvoje, postupaj s poštovanjem“ moglo bi se shvatiti dvojako. S jedne strane to je vapaj njegove podsvijesti koja preko njega komunicira s njegovim bližnjima,  prvenstveno s majkom, također liječnicom, uglednom i utjecajnom ali nezasitnom i vrlo dominantnom osobom. Majka „uzima“ od sina da bi nahranila svoj ego, istovremeno uzimajući od drugih da bi „nahranila“ sina. Pasivan i apatičan otac egzistira više kao figura. Submisivan je spram majke i  nezainteresiran za sina. Već u prvim scenama filma vidimo da je njihov odnos hladan i da hine intimnost. Postaje jasno da je Lazar izgradio sebe na način kako su to od njega tražili drugi - poslušno slušajući želje obitelji o tome tko će biti, što će raditi, kako i gdje će živjeti. On zato traži - "Vratite mi moju dušu, pustite me da odrastem i radim sa svojim životom što ja hoću!" S druge strane, tu je priča o egejskim Makedoncima, koji su sredinom prošlog stoljeća istjerani sa svojih ognjišta na ružan i brutalan način i čije duše hodaju okolo jer im je „ netko porušio mostove do porte“. Ovdje se ne radi o entitetu koji opsjedne čovjeka i pokušava se kroz njega manifestirati niti o likovima koji postoje u Lazarovoj glavi već o ljudima koji su stvarno postojali i koje samo Lazar vidi. Mlada žena s tužnom pričom, starica koja okolo hoda u pratnji vuka te muškarac s bebom u naručju koji ostavlja za sobom krvave tragove postaju Lazarova svakodnevnica. Boji se da ludi, a oni mu ne mogu reći što točno treba napraviti. Uz to su prijateljski nastrojeni. Živi tako postaju oni od kojih Lazar zazire i s kojima se mora suočiti, a mrtvi oni s kojima surađuje. To na trenutke djeluje zastrašujuće, ali je ujedno i zdravo jer nam omogućuje da se na taj način i sami suočimo sa svojim strahovima i onim što nam je tamno, nepoznato i o čemu ne znamo puno. A to je naša podsvijest u kojoj čuči naša sjenka.
Film tako poziva na odgovornost (za žive i mrtve) i potiče nas da budemo bolji ljudi i kvalitetniji roditelji te da za početak osvjestimo potisnute dijelove sebe. U protivnom, narušavati ćemo integritet svojoj djeci, a ona opet svojoj i tako unedogled.

Autorica recenzije: Nada Vuković







nedjelja, 15. svibnja 2016.

10 CLOVERFIELD LANE




REDATELJ: Dan Trachtenberg
GLAVNE ULOGE: Mary Elisabeth Winstead, John Goodman, John Gallagher Jr.
TRAJANJE: 103 minute

"Imaš sreću da si ovdje." - Howard

Čak i ako ste povremeni čitatelj bloga vjerojatno ste primjetili da se često spominju i(li) recenziraju filmovi koji nikada nisu ugledali svjetlo (ili mrak, kako Vam je draže) domaćih kino dvorana. Donedavno su to većinom bili filmovi koji nisu nastali u tvornici snova, ali u posljednje vrijeme domaća kina zaobilaze i hollywoodski projekti koji su, iz različitih razloga, zaslužili poneku projekciju ("Concussion" i Will Smith, "Truth" s Cate Blanchett recentni su primjeri). Jedan od takvih naslova je i "10 Cloverfield Lane". Prvijenac redatelja Dana Trachtenberga oduševio je kritiku i ostvario solidne rezultate u svjetskim kinima (na uloženih 15 milijuna dolara zaradio je više od 100 milijuna). Iako je "10 Cloverfield Lane" imao datum premijere te su se u domaćim multipleksima mogli vidjeti traileri nekoliko dana prije najavljene premijere film je zauvijek nestao iz kino dvorana. Teško je razumjeti ovakve "marketinške" poteze no riječ je o jednom od većih  propusta domaćih distributera. "10 Cloverfield Lane" spada u red najzanimljivih projekata dosadašnje filmske godine.




Michelle (Mary Elisabeth Winstead) ostavila je zaručnika. Sjela u auto i želi pobjeći od svega. Tijekom vožnje ostavljeni Ben zove je na telefon. Želi razgovarati, pomiriti se, pokušati nagovoriti Michelle da promijeni odluku. Emotivna potresenost donosi trenutak nepažnje i Michelle gubi kontrolu nad automobilom. Budi se na nepoznatoj lokaciji, vezana. Ozlijeđena je, prima infuziju. Uskoro saznaje da se spasitelj zove Howard (John Goodman). Howard je zbrinuo Michelle, ali joj ne dopušta odlazak iz skloništa....
Godine 2008 Matt Reeves režirao je akcijski-horor-SF poznat pod imenom "Cloverfield". Iako je koštao tek nešto više od 25 milijuna dolara (za film prepun destrukcije i čudovišta nevelik novac) "Cloverfield" je ostvario vrlo dobar rezultat na svjetskim kino blagajnama. Zarada filma iznosila je više od 170 milijuna dolara. Obzirom da je film donio pristojnu zaradu sa manjim budžetom, teško je bilo povjerovati da je "Cloverfield" priča završena. Osam godina se čekalo se na novi Cloverfield koji zapravo i nije pravi nastavak. Prvijenac redatelja Dana Trachtenberga više je "inspired by" filmom iz 2008 nego što je nastavak priče. Poveznice postoje (JJ Abrams producent je oba filma dok je redatelj "Cloverfielda" Matt Reeves potpisan kao izvršni producent Trachtenbergovog filma), ali "10 Cloverfield Lane" drugačiji je i, što je važnije, superiorniji filmu iz 2008 godine.




"10 Cloverfield Lane" ima manji budžet od "Cloverfielda". Razlog nije štedljivost i(li) škrtost već činjenica da za realizaciju ideje redatelju očito nije bio potreban veliki novac. Osim nekoliko uvodnih minuta i finala filma čitava radnja odigrava se u zatvorenom prostoru, nekoliko prostorija. Kroz odnos glavnih protagonista redatelj vješto gradi najsnažnije adute filma. Neizvjesnost i napetost. Od trenutka kada se Michelle probudi gledatelj prati priču koju je nemoguće unaprijed pročitati. Sudbine likova nemoguće je predvidjeti, još je teže otkriti istinu o događajima izvan bunkera. U redu, vrlo brzo postaje jasno da Howard baš i nije plemeniti spasitelj, ali istina je negdje tamo. Vani.
Odnosi između likova mijenjaju se tijekom trajanja filma. Redatelj diskretno otkriva detalje iz života protagonista filma. Razotkrivanjem likova rastu i tenzije koje dodatno pojačava mjesto radnje i klaustrofobija. Ograničenost prostora prisiljava protagoniste na međusobnu ovisnost koja, obzirom na situaciju, izaziva napetost. Razotkrivanje protagonista odigrava se postepeno, reakcije u kompliciranom okruženju otkrivaju karaktere i psihička stanja. Da, situacija u kojoj se Michelle našla mora eksplodirati. No, teško je predvidjeti kada i na koji način.




Unatoč prostorne ograničenosti i samo tri protagonista film ne gubi na tempu i napetosti. Tek je finale filma nešto slabije, ali daleko od toga da je nezanimljivo, promašeno. Uz sigurnu redateljsku ruku i priču filma zasluge za izostanak praznog hoda idu i glumačkoj ekipi. John Goodman briljira, perfektno interpretira Howarda, proizvoda moderne civilizacije. Bivši marinac, militantan tip podgrijan paranojama o neprijateljima svih vrsta postaje "zaštitnik", uzima stvar u svoje ruke. U kriznim vremenima, kada oružje govori ljudi poput Howarda postaju "zaštitnici" koristeći situaciju za svoje psihopatske planove. No, unatoč svemu strah od Howardov strah od neprijatelja ovoga je puta opravdan. Nešto se događa na površini....
"10 Cloverfield Lane" pokazuje da John Goodman (najčešće "osuđen" na komedije i otkačene tipove) bez problema i na vrlo uvjerljiv način iznijeti komleksnu ulogu negativca. Mary Elisabeth Winstead u ulozi Michelle dostojno parira Goodmanu odnosno Howardu. John Gallagher vrlo dobro nosi ulogu Emmeta, trećeg čovjeka filma.
Veliki je propust činjenica da se napetost Trachtenbergova prvijenca nije mogla doživjeti u domaćim kino dvoranama. Klaustrofobičan, neizvjestan i nepredvidljiv, "10 Cloverfield Lane" ugodno je iznenađenje ovogodišnje filmske ponude.

OCJENA: 8



četvrtak, 12. svibnja 2016.

CALIFORNIA DREAMIN'





REDATELJ: Christian Nemescu
GLAVNE ULOGE: Armand Assante, Razvan Vasilescu, Jamie Elman, Maria Dinulescu, Laura Voicu
TRAJANJE: 155 minuta
GODINA  PROIZVODNJE: 2007
DRŽAVA: Rumunjska

„I'm in Romania, I guess“, captain Jones



Cristian Nemescu zapaženo je lice novije rumunjske kinematografije i jedan od pripadnika tzv. rumunjskog novog vala koji je od 2005. godine na ovamo izrodio brojna priznata imena (Cristi Puiu, Cristian Mungu, Radu Muntean, Radu Jude i drugi). Još tijekom studija snimio je nekoliko kratkih filmova od kojih je 2003. god. njegov „The Story From the Third Blok Entrance“ dobio  nominaciju „The European Academy Awards“ za najbolji kratki film te godine.„California dreamin'“: „Nesfarsit“ (California dreamin' : Nesvršeno) imao je premijeru u Rumunjskoj u lipnju 2007. a za evropsko tržište prvi put je  prikazan u Cannesu 2007. god. gdje je pobijedio u službenoj sekciji programa „Un Certain Regard“/“Poseban pogled festivala“ koji selektira originalne i drugačije filmove sa ciljem otkrivanja novih talenata. Nemescu, nažalost, premijeru nije dočekao. Stradao je u kolovozu 2006. god. u prometnoj nesreći sa navršenih dvadeset sedam godina života. Film je prikazan onakvim kakvog ga je on ostavio i nije naknadno dorađivan. Od brojnih nominacija i osvojenih nagrada na festivalima svakako treba spomenuti one sa Festivala europskog filma u Bruxellessu 2007. gdje je osvojio nagradu publike i nagradu „Iris“ za najbolji film te rumunjsku nagradu „Gopo“ za glavnu mušku ulogu (Razvan Vasilescu) godinu dana kasnije.



Kao predložak filmu poslužio je istinit događaj iz 1999. godine na rumunjsko-srpskoj granici koji je strateški utjecao na tijek događaja u srpsko- kosovskom ratu. Vlak praćen skupinom američkih Marinaca imao je važan zadatak prevesti radarsku stanicu iz jedne američke luke u rumunjsku zračnu bazu u Craiovi i tako onemogućiti strateško prodiranje Srbije. Sve je trebalo izvesti brzo i bez uobičajene procedure i stajanja na granici. Pet kilometara prije cilja vlak je zaustavljen. Tamošnji upravitelj željezničke postaje inzistirao je da se vlak carinski pregleda. Ta  birokratska zavrzlama i rat živaca na relaciji rumunjska Vlada- NATO –upravitelj potrajala je puna dva tjedna nakon kojih je vlak ipak pušten, uz stanovitu kompenzaciju za korištenje rumunjske željeznice. Za sam tijek sukoba prekasno- rat je u međuvremenu završio.Radnja filma prati pet dana boravka vlaka u mjestu Capalnita, duboko u rumunjskoj provinciji. Povremenim reminiscencijama u prošlost, snimljenim u crno-bijeloj tehnici, omogućuje gledatelju da već u samom početku filma dobije jasnu sliku o tome što je to u prošlosti tako duboko oblikovalo percepciju realnosti glavnih protagonista (gradonačelnik i Doiaru). Istovremeno, na američkoj strani, profiliraju se dvojica Marinaca. Prvi je kapetan Jones (Armand Assante) a drugi mlad i naočit zapovjednik David Mc Larren ( Jamie Elman). Dok je prvi eksplozivan i jedva uspijeva zatomiti bijes zbog nastale situacije, drugi je diplomatičan i smiren. 





Okosnicu filma čini nekoliko važnih događaja: dolazak vlaka praćen sveopćim veseljem i oduševljenjem mještana te očekivanjima; godišnjica sela (druga u dva mjeseca!) na kojoj se pije, pleše i puno ljubi; ljubavna priča između zapovjednika Davida i Monike- kćerke upravitelja Doiarua koja ima potencijala razviti se u nešto kvalitetno ; i na kraju- katarza mještana i odlazak vlaka iz  sela uz zvukove i slike veličanstvenog vatrometa.
Žanrovski gledano film je tragikomedija, socijalna drama ali i prekrasna ljubavna priča.
Društvo netom izašlo iz duboke represije Ceaucescovog režima ušlo je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u novu, ništa manje surovu, tranzicijsku realnost. Sumnjive privatizacije, štrajkovi radnika zbog neisplaćenih plaća i loših uvjeta rada, promašeno školstvo koje ne prati potrebe mladih ljudi za razmjenom informacija i otvaranjem prema svijetu, samo su neki od gorućih problema. Takvo društvo je u dubokom snu. Ono sanja bolje mjesto za život. Dolazak američkih vojnika budi nadu da je taj san ostvariv. Traže se strani investitori i potencijalni ženici. Svi su spremni angažirati se. Djeluju jedinstveno. Čovjek se ne može oteti dojmu koliko su životi tih ljudi mogli biti drugačiji da su Amerikanci, kojim slučajem, stigli pola stoljeća ranije. Ovako više nalikuje Becketovoj tragikomediji „U očekivanju Godota“. Jer, nema ih  (a očekuju se) za vrijeme njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, pa poslijeratne ruske, komunističke i na kraju Ceaucescove vladavine. Konačno ipak dolaze sa misijom „onih koji mogu spasiti živote“. No, mogu li donijeti svjetlo u živote tih ljudi? Uz zvukove tradicionalne rumunjske glazbe, lokalnog Elvisa i teatar grofa Drakule sve je moguće!
Film obiluje nizom smiješnih situacija, velikim brojem naturščika te širokom plejadom likova za koje vrijeme kao da je stalo tamo negdje u pedesetima prošlog stoljeća. Sve to daje iznimnu ritmičnost i ton atmosferi opće besparice i duboke konsternacije.






U takvoj sredini budnog sanjanja izdvaja se lik Doiarua, upravitelja željetničke postaje (izvrsni Razvan Vasilescu), sitnog švercera i lokalnog „šefa“ koji koristi svoju birokratsku moć kako bi spriječio prolazak vlaka. Njegova odluka posljedica je iracionalnog otpora. Njegove rane duboke su, ljudske. Opterećen obiteljskim naslijeđem želi vratiti ono što mu pripada. Pritom ne preže ni pred čim. Lukav je i inteligentan- on jedini ne podliježe sveopćoj histeriji i oduševljenju Amerikancima i od početka jasno razumije stvaran cilj i misiju marinaca. Njegova sedamnaestogodišnja kćer Monica (Maria Dinulescu) bistra je djevojka svjesna sebe. Svijet oko sebe gleda realno oslanjajući se na svoje potencijale. Istovremeno opravdano osjeća da je usamljeni i socijalno izoliran otac sputava i želi zadržati uz sebe. Opire se i traži svoj put. Dok njezine prijateljice kroz „ljubav“ nastoje kompenzirati materijalne i duhovne nedostatke, ona slijedi svoje instikte. Ne želi posjedovati, želi participirati.
I upravo tu leži snaga filma i prilika za rast, individualni i kolektivni. Film daje nadu da je emancipacija moguća i u društvima opterećenim represivnom prošlošću (kao što su zemlje iza tzv. „željezne zavjese“). Ona započinje kroz konfrontaciju obiteljskom autoritetu, njegovim vrijednostima i „nasljeđu“ a ima za cilj punu slobodu pojedinca- duhovnu, intelektualnu, emocionalnu i socijalnu.
Sve drugo je iluzija.

Autorica recenzije: Nada Vuković





utorak, 10. svibnja 2016.

ZLOČINAČKI UM




REDATELJ: Ariel Vromen
GLAVNE ULOGE: Kevin Costner, Gary Oldman, Gal Gadot, Ryan Reynolds, Tommy Lee Jones, Scott Adkins
TRAJANJE: 113 minuta
NAZIV ORIGINALA: Criminal

"Povrijedi me....I ja ću tebe još gore povrijediti." - Jericho Stewart

Agent CIAe Billy Pope je u problemima. Saznao je važne informacije o terorističkim napadima (dečki se ne šale, spremni su na nuklaerne napade) i postao je meta. Nalazi se u Londonu i želi se što prije sakriti u bazu. Nažalost, teroristi su bili brži, Pope je pretučen i spržen strujnim udarima. Pomoć dolazi prekasno i Pope postaje biljka. Zbog važnosti podataka Agencija održava njegovu moždanu funkciju. Popeov šef, Quaker Wells želi pod svaku cijenu saznati informacije koje su u agentovoj glavi. Jedina nada je znananstvenik, neurolog Dr. Franks (Tommy Lee Jones). Franks godinama istražuje transferiranje svijeti, sjećanja. Iako doktorovo istraživanje nikada nije testirano na ljudima očajni Wells nema izbora. Popeovu svijest usadit će u novo tijelu. Primatelj? Bezosjećajni, brutalni kriminalac Jericho Stewart (Kevin Costner).....




"Criminal" iliti "Zločinački um" sramežljivo se ušuljao u domaće kino dvorane. Obzirom da su reklamne kampanje te interes gledatelja pretežno fokusirani na obračune superjunaka, filmovi poput "Zločinačkog uma" nisu u prvom planu. Bez obzira što se ne radi o nezaboravnom projektu film redatelja Ariela Vormana ima vrlo jake glumačke adute. Za sve generacije. Mlađi članovi glumačke ekipe ovogodišnje su superjunačke uzdanice (Ryan "Deadpool" Reynolds i Gal "Wonder Woman" Gadot"). Reynolds i Gadot samo su pratnja trojici velikana - Kevinu Costneru, Garyu Oldmanu i Tommy Lee Jonesu. Redatelj odnosno priča filma nisu na visokoj razini, ali glumačka imena i nekoliko atraktivnih scena čine "Zločinački um" vrijednim gledanja.




Ryan Reynolds nastupio je prošle godine u filmu Izvan sebe (Self/Less). Projekt slične tematike kao i "Zločinački um" ostavio je slab dojam kod kritike i publike. Ovogodišnja Reynoldsova transplatacija svijesti nešto je uspjelija nego prošlogodišnja. Za razliku od prošlogodišnjeg filma, "Zločinački um" je akcioni triler uz dozu akcije i humora. Zaplet nije pretjerano originalan i uvjerljiv, ali stvar spašavaju glumci, prvenstveno stara garda. Iako su Tommy Lee Jones i Gary Oldman daleko od najboljih izdanja uvijek ih je zanimljivo gledati u zajedničkom filmu. Dr. Franks. lik kojeg tumači T.L. Jones umoran je i pomalo samozatajan znanstvenik (bit' će da filmski znanstvenici moraju biti pomalo umorni i razočarani kako bi njihov rad dobio na važnosti) dok je Gary Oldman odnosno Quaker Wells histeričan, panici sklon obavještajni šef. Oldman i i Tommy Lee Jones izvukli su najbolje iz likova, rutinski odradili posao. Glumački najraspoloženiji (to treba zahvaliti i činjenici da je njegov lik najzanimljiviji) je Kevin Costner. Costner je uvjerljiv i iznimno zabavan u ulozi psihotičnog, bipolarnog (anti)junaka. Jericho Stewart bezosjećajan je, nemilosrdan i brutalan kriminalac koji će spletom okolnosti po prvi puta upoznati emocije.




Glavni (ne i jedini) problem filma je slabašni i nedefinirani negativac. Saznajemo da je anarhist i da želi promjene. Kakve promjene, protiv koga su uperene njegove akcije...O tome ne znamo ništa. U redu, rušenje sistema možda i može nešto objasniti, ali pod krinkom anarhizma težiti za aktiviranjem nuklearnog oružja izgleda maaalo nategnuto. Šteta za negativca, lik poput Jericha zaslužuje dostojnog protivnika.
"Zločinački um" ne spada u vrh recentne kino ponude. Zapravo riječ je o filmu koji ne nudi ništa novo i nezaboravno. Ipak, obzirom na glumačku ekipu, malo je ljubitelja filma koji će zaobići ovaj naslov.

OCJENA: 6


subota, 7. svibnja 2016.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT




REDATELJI: Anthony i Joe Russo
GLAVNE ULOGE: Robert Downey Jr. , Chris Evans, Scarlett Johansson, Chadwick Boseman, Tom Holland, Daniel Bruhl, Don Cheadle, Paul Bettany
TRAJANJE: 146 minuta
NAZIV ORIGINALA: Captain America: Civil War


Drugi čin ovogodišnjih obračuna superjunaka stigao je u kina. Prije nekoliko mjeseci sukobili su se Batman i Superman, nastavlja se građanskim ratom između Osvetnika i završava apokalipsom X ljudi. "Kapetan Amerika: Građanski rat" jedan je od najočekivanijih filmova godine, traileri su mudro dozirali informacije o radnji i novim likovima (kratko, ali vrlo efektno pojavljivanje Spidermana). Obzirom na uspjeh "Ratnika zime" nije bilo potrebe za promjenom redateljskog dueta. Braća Russo prihvatili su ponudu, ne samo za "Građanski rat" nego i za dva iduća nastavka (Infinity War I i II koje ćemo gledati 2018 odnosno 2019 godine). "Kapetan Amerika: Građanski rat" veliki je, možda i najveći izazov otkada gledamo filmove u kojima glavni likovi dolaze iz Marvelovog svijeta. Razloga za to ima nekoliko. Naslov filma odnosno najave otkrivaju da dolazi do sukoba između Osvetnika, film sadrži veliki broj superjunaka i trebalo je dobro posložiti likove te uvesti nove, nimalo nevažne protagoniste (Black Panther, Spiderman). Naravno, ne treba zaboraviti i sjajne rezultate koje su prethodni filmovi o Osvetnicima ostvarili na svjetskim kino blagajnama. Braća Russo su uspjeli. S puno redateljskog nerva ponovo su snimili izvrstan film.




Početak filma vodi nas u Nigeriju. Ekipa predvođena Kapetanom Amerika ponovo je u akciji. Cilj je spriječiti teroristički napad kojeg predvodi Crossbones (Frank Grillo). Prijetnja je neutralizirana, ali žrtve nisu izbjegnute. U eksploziji koju je izazvala Scarlett Witch (Elisabeth Olsen) poginulo je 11 civila. Zbog incidenta 117 država traži promjene. Žele da se Kapetan Amerika i ostali članovi ekipe stave pod nadzor, zapovjedništvo Ujedinjenih naroda. Dio ekipe prihvaća plan, ali neki ne žele igrati prema novim pravilima....
Okidač za sukob u filmu braće Russo sličan je kao i kod Snydera u "Batman v Superman: Zora pravednika". Odgovornost za kolateralne žrtve superjunačkih akcija preispituje se u oba filma. Iako superjunaci često spašavaju svijet (dakle veliki broj života) nevini i dalje stradavaju. Osim kolateralnih žrtava stradavanje nevinih izaziv strah i nepovjerenje prema namjerama i moćima superjunaka. Javlja se sumnja u dobre namjere, strah prema drugačijem, različitom (ovdje možemo osjetiti dodir X-Mana). Superiornost u odnosu na Snydera braća Russo, između ostalog, grade i na ispreplitanju naše stvarnosti i fiktivnog svijeta Osvetnika. Terorizam kao globalna prijetnja, superjunaci kao privatna, superiorna vojna jedinica, brod na kojem su zatočeni neki od glavnih protagonista (izgleda kao superjunački Guantanamo) neki su od detalja koje možemo pronaći u filmu, a koje imaju dodirnih točaka sa svijetom u kojem živimo. Na sličan način stvarnost i fikciju ispreplitao je i Nolan u trilogiji o Crnom vitezu. Ne, "Kapetan Amerika: Građanski rat" nije nolanovski mračan, ali namjere redatelja su jasne. Svijet superjunaka (kao i stvarnost koju živimo) znatno je kompleksniji od jednostavne podjele na dobre i loše, crno i bijelo.




Film sadrži veliki broj likova. Redatelji su iskoristili svaku minutu filma tako da je svaki protagonist dobio svojih pet minuta slave. U prvom planu su, naravno, Iron Man i Kapetan Amerika te nova lica koja če uskoro dobiti vlastite filmove. Riječ je o Black Pantheru (Chadwick Boseman) i Spider-manu (Tom Holland). Redatelji ne uvodi nove likove stihijski, na silu. Razlog njihova pojavljivanja logičan je, objašnjen i potpuno se u uklapa događanja u filmu. Pojava Black Panthera i Spider-Mana izvrsna je najava za predstojeće projekte u kojima će Peter Parker i T'Challa biti glavni (super)junaci.
Odnos između Tonya Starka i Stevea Rogersa (predvodnici, vođe suprostavljenih strana) kompliciran je i znatno složeniji nego u prethodnim filmovima. Suočeni su s činjenicom da superjunačenje ponekad može postati breme i velika odgovornost. Stvari se toliko radikaliziraju da se pojavljuje tumačenje prema kojem su najveći krivci za nasilje i nedužne žrtve upravo superjunaci. Postali su izazov, "crvena krpa" za negativce bez obzira otkuda zločesti dečki dolaze. U danima kada pritisak javnosti raste a demoni prošlosti postaju sve snažniji zaštitnici i dojučerašnji prijatelji moraju pronaći put ka istini. Put koji sadrži neočekivana saznanja, obrata koji likove stavlja na iskušenja. Zanimljivo je gledati kako protagonisti mijenjaju strane, nesigurni u vlastite prosudbe. Ništa čudno; sukob u koji su uključeni kompliciran je i zahtjevan. I baš kada gledatelj pomisli da bi se stvari mogle riješiti pojave se novi detalji koji stvaraju još veće antagonizme....




Uz sve ozbiljne minute filma, probleme i dileme s kojima se bore protagonisti filma redatelji nisu zaboravili bitne detalje koji su važni za filmove o superjunacima. Humor i akcija. Za duhovite trenutke filma ponajviše je zadužen Spiderman. Tom Holland interpretira Spideya na pravi način. On je brbljavi, radoznali tinejdžer koji višak energije, spletom okolnosti, usmjerava u superjunačke pustolovine. Razigran i zabavan Spiderman u interpretaciji Toma Hollanda budi optimizam uoči pokretanja novog Spiderman serijala.
Akcijske scene "Građanskog rata" drugačije su od većine recentnih filmova o superjunacima. Obzirom da radnja filma ne nudi negativca koji prijeti uništenjem planeta (negativac postoji njegovi planovi su malo drugačiji tumači ga vrlo dobri Daniel Bruhl) nema destrukcije gradova i stambenih blokova. Akcija je većinom fokusirana na obračune između suprostavljenih skupina u kojima se podjednako koriste šake i moći, sposobnosti zbog kojih su superjunaci prepoznatljivi. Scene obračuna su dinamične, atraktivne, nabijene adrenalinom uz poneke, ne česte. trenutke (pre)nervozne kamere. Redatelji niti jednog trenutka ne dopuštaju da im akcijske scene "pojedu" film. Obračun superjunaka na aerodromu u Njemačkoj spada u najbolje akcijske minute koje su snimljene posljednjih godina. I to se ne odnosi samo na filmove o superjunacima.
"Marvel" je ponovo uspio, pomaknuo je granice filmova o superjunacima. Film s velikim brojem likova i puno događanja snimljen je pregledno i razumljivo i za gledatelje koji nemaju stripovsko predznanje o protagonistima filma. Ozbiljan i zabavan, duhovit i napet, atraktivan i emotivan "Kapetan Amerika: Građanski rat" dokaz je da su filmovi o superjunacima davno prestali biti zabava za mlađu publiku. Film braće Russo zaintrigirat će i zahtjevnije ljubitelje filma.

OCJENA : 8



nedjelja, 1. svibnja 2016.

POGLED S NEBA




REDATELJ: Gavin Hood
GLAVNE ULOGE: Helen Mirren, Alan Rickman, Barkhad Abdi, Aaron Paul, Gavin Hood, Jeremy Northam, Monica Dolan
TRAJANJE: 102 minute
NAZIV ORIGINALA: Eye in The Sky

"U ratu je istina prva žrtva." - Eshil

Većinu nove kino ponude pogledam u prvim danima prikazivanja. Najčešće je to četvrtak, dan kada novi filmovi kreću u redovitu distribuciju. Ako postoji i najmanja mogućnost redovito su to prve poslijepodnevne projekcije na kojima se često mogu sresti poznata lica, većinom radoznale mlade filmofilske snage (posebno kada su u pitanju filmovi o superjunacima). Istina, prve predstave četvrtkom slabu su posjećene, zna se dogoditi da je tek nekoliko ljudi u dvorani. Ovaj četvrtak, unatoč ružnom vremenu, filmofilska me nestrpljivost otjerala na gledanje "Pogleda s neba". Film koji je od prvog gledanja trailera pobudio veliki interes, što zbog tematike, a što zbog glumačke ekipe. Obzirom da nije riječ o blockbusteru, nastavku i(li) superjunačkom projektu iznenadio sam se da je kino bilo pristojno ispunjeno i to ljubiteljima filma različitih generacija. U redu, nije se tražila karta više, ali obzirom da sam "Knjigu o džungli" (prva subota prikazivanja, otprilike isto vrijeme početka projekcije) gledao u društvu tek jedne (da, bilo nas je samo dvoje) filma željne gospođe, broj gledatelja na "Pogledu s neba" bio je prilično iznenađenje. Bez obzira na motive  koji su gledatelje doveli u kino dvorani sumnjam da je bilo tko od nazočnih izašao razočaran. "Pogled s neba" izvrstan je, napet i kompleksan triler o stvarnosti koja nas okružuje.




Pukovnica Katherine Powell (Helen Mirren) više od šest godina pokušava uhvatiti Susan Danford (Lex King). Susan je britanska državljanka koja se nalazi na vrhu najtraženijih svjetskih terorista. Njeno novo ime je Ayesha al-Hady i odgovorna je za nekoliko brutalnih, krvavih terorističkih napada. Nakon šest godina locirana je u Nairobiju, Kenija. Odmah nakon lociranja pukovnica organizira akciju kojoj je cilj uhićenje teroristkinje. Prema planu Susan Danford trebali bi uhititi kenijska specijalna jedinica. Potpora ekipi na terenu je dron kojim iz Nevade upravlja Steve Watts (Aaron Paul). U akciju je uključena i britanska vojska točnije general Frank Benson (Alan Rickman). Planovi se mijenjaju kada Susan zajedno sa suradnicima iznenada odlazi na novu lokaciju koja je nesigurna za intervenciju lokalnih snaga. Stvari se kompliciraju kada ekipa uz pomoć terenskog agenta Faraha (Barkhad Abdi) otkrije da nova lokacija nije samo sklonište nego mjesto iz kojeg uskoro kreće novi teroristički napad....




Domaće kino dvorane dugo vremena nisu vidjele film koji je istodobno kompleksan i aktualan poput "Pogleda s neba". Onako površinski, na prvu, film se ponajviše bavi modernim načinom ratovanja. Ljudska vrsta kroz povijest je evoluirala u mnogim stvarima. Jedna od njih je i pronalaženje što efikasnijeg načina za likvidaciju neprijatelja. Danas su u igri dronovi, bespilotne letjelice i kompjutersko ratovanje. Proizvođači oružja natječu se kako bi stvorili što lakšu, jednostavniju i ubojitiju letjelicu. Jedna takva glavna je "junakinja" filma. Film nas upoznaje s mogućnostima bespilotnih letjelica (špijunska se letjelica u trenu pretvara u smrtonosno oružje) te prikazuje kako se čitave vojno-obavještajne operacije mogu planirati i izvesti pomoću kompjutera i interneta. Glavne figure filma nalaze se na različitim stranama svijeta, različite su im ovlasti i motivi. Da, tehnologija omogućuje da vojne operacije ponekad izgledaju kao video igrice. No, uz svu naprednu tehnologiju ključni faktor svake (veće ili manje sasvim je svejedno) ratno-obavještajne priče je čovjek. Redateljsko-scenaristički dvojac Hood-Gibbert tu činjenicu ne zanemaruju niti jednog trenutka filma.




Nakon uvodnih minuta u kojima nas redatelj upoznaje s protagonistima priče i situacijom na terenu slijedi otprilike 90 minuta prvoklasne filmske napetosti. Redatelj se ne upušta u "tko je kriv" rasprave nego gledatelja suočava sa nastalom situacijom koja se iz minute u minutu mijenja i komplicira. Kompleksnost situacije analizira se iz više kuteva (pravni, moralni, vojno-obavještajni, propagandni,politički....) i unatoč mnogobrojnim detaljima napetost filma ne popušta niti jedne sekunde. "Pogled s neba" jedan je od onih, danas rijetkih, filmova koji u kino dvorani stvara tenziju, napetost. Nema šuškanja i razgovora. Teška tišina svjedok je napetosti koju gledatelji proživljavaju.
Film se bavi i kolateralnim žrtvama odnosno pitanjem koliko je civilnih života previše da bi se odobrila operacija uhićenja Susan Danford. Trenuci kada ljudski životi postaju tek brojevi, postoci. Sredstvo manipuliranja.
Bez obzira koliko se u stvarnosti obavještajne službe pridržavaju pravila tematiziranih u filmu to nimalo ne umanjuje vrijednost "Pogleda s neba". Redatelj preispituje postupke odgovornih u složenoj situaciji koja nimalo nije nemoguća. Kroz reakcije i postupke tijekom filma redatelj gradi i karakterizira likove. Upravo postupci govore puno o protagonistima filma iako prije početka operacija o njima znamo vrlo malo ili ništa. Reakcije protagonista na događanja u Nairobiju otkrivaju nam puno o karakterima, mentalnom sklopu glavnih (anti)junaka.




Kada je pročitao scenarij filma Gavin Hood bio je oduševljen. Jedini detalj koji je želio promijeniti je spol jedne od glavnih figura filma. Pukovnik Powell postao je pukovnica i to najviše zbog Hoodove vizije da je za ulogu u filmu idealna Helen Mirren. Hood je imao ideju i nije pogriješio. Helen Mirren, očekivano, je odradila sjajan posao. Odlukom da žena preuzme jednu od glavnih uloga izbjegnuti su stereoripi i klišeji. Posebno ako znamo da je i na suprotnoj strani pripadnica ljepšeg spola. Nije samo Helen Mirren glumački adut filma. Obzirom na koncept "Pogleda s neba" (radnja filma događa se u realnom vremenu, na više lokacija) potrebno je imati uvjerljive i snažne glumačke izvedbe. Aaron Paul polako ali sigurno "bježi" od uloge Jeeseja Pinkmana, Barkhad Abdi izvrstan u ulozi terenskog agenta. General Frank Benson posljednji je filmski posao Alana Rickmana. Još jedna snažna i dojmljiva interpretacija prerano preminulog glumca.
Nakon devedeset minuta napetosti i tenzija "Pogled s neba" ulazi u snažno, potresno finale. Završetak filma dodatno potencira različitost likova i njihovih sudbina. Nekima su prikazani događaji tek još jedan dan u uredu, neki ostaju zauvijek obilježeni, neki gube život, a neki će pokušati nastaviti živjeti unatoč gubitku i boli. Boli koja često traži, izaziva osvetu. Nove sukobe... Mrtve, ranjene....


OCJENA: 10