ponedjeljak, 29. veljače 2016.

OSCAR 2016 - DOBITNICI




Pregled nagrađenih u najvažnijim kategorijama:

FILM: Spotlight
REDATELJ: Alejandro Gonzalez Inarritu (Povratnik)
GLAVNA ŽENSKA ULOGA: Brie Larson (Soba)
GLAVNA MUŠKA ULOGA: Leonardo Di Caprio (Povratnik)
SPOREDNA MUŠKA ULOGA: Mark Rylance (Most špijuna)
SPOREDNA ŽENSKA ULOGA: Alicia Vikander (Dankinja)
ORIGINALNI SCENARIJ: Tom McCarthy (Spotlight)
ADAPTIRANI SCENARIJ: Charles Randloph i Adam McKay (Oklada stoljeća)
ANIMIRANI FILM: Pete Doctor i Jonas Rivera (Izvrnuto obrnuto)
KRATKI ANIMIRANI FILM: Gabriel Osorio i Pato Escala (Priča o medvjedu)
DOKUMENTARNI FILM: Asif Kapadia i James Gay-Rees (Amy)
FILM S NEENGLESKOG GOVORNOG PODRUČJA: Šaulov sin (Mađarska)
PRODUKCIJA: Collin Gibson i Lisa Thompson (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)
GLAZBA: Ennio Morricone (Mrska osmorka)
KOSTIMOGRAFIJA: Jenny Beavan (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)
ORIGINALNA PJESMA: Writing's on the Wall (Jimmy Napes i Sam Smith za Spectre)
VIZUALNI EFEKTI: Paul Norris, Sara Bennett, Mark Ardington (Ex Machina)
NAJBOLJA ŠMINKA I FRIZURA: Lesley Vanderwalt, Elka Wardega i Damian Martin (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)
FOTOGRAFIJA: Emanuel Lubezki (Povratnik)
MONTAŽA: Margaret Sixel (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)
MONTAŽA ZVUKA: Mark Mangini i David White (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)
ZVUK: Chris Jenkins, Gregg Rudloff i Ben Osmo (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)

srijeda, 24. veljače 2016.

CHUCK NORRIS PROTIV KOMUNIZMA




REDATELJICA: Ilinca Calugareanu
GLAVNE ULOGE: Irina Margareta Nistor, Ana Maria Moldovan, Dan Chiorean
TRAJANJE: 80 minuta
ŽANR: Dokumentarni


"Film stvara iskrenu komunikaciju između ljudi."

Osamdesete godine dvadesetoga stoljeća donijele su na prostore bivše države novitet koji je zauvijek promijenio živote ljubitelja filma. Počela je masovna nabava videorekordera i video playera. U početku  uređaje se nabavljalo u inozemstvu (Austrija i Njemačka) da bi polovinom osamdesetih videorekorederi postali dostupni i na domaćem terenu (duty free shopovi su probili led). Kako je rastao broj prodanih uređaja tako je krenulo i masovno otvaranje videoteka. Police su bili napunjene piratskim kazetama (autorska prava nikoga nisu zanimala), mnoge snimke novih, hit filmova su bile katastrofalne (npr. prva pogledana snimka "Bezdana" Jamesa Camerona je bila pedeset nijansi plave boje, teško je bilo pronaći likove u velikom plavetnilu) ali filmovi su se gledali u nevjerojatno velikim količinama (vikendom su police videoteka bile potpuno opustošene, prazne). Cenzuriranja i potrage za filmovima koji bi smetali tadašnoj vlasti nije bilo. Međutim, u komunističkim zemljama koje su pripadale Istočnom bloku pojava videorekordera odnosno gledanje hollywoodskih filmova postalo je ideološko i političko pitanje. Priču o pojavi vhs kazeta u Rumunjskoj ispričala je Ilinca Calugareanu u dokumentarcu "Chuck Norris protiv komunizma".





"Bilo je neodoljivo činiti nešto ilegalno u komunizmu"

Rumunjska je 1985 bila zatvorena, totalitarna komunistička tvorevina. Nicolae Ceausescu dva je desetljeća na vlasti, država je izolirana i sve je pod nadzorom. Barem su vladajuće strukture tako mislile. Postoji samo jedan televizijski program koji je pod strogom cenzurom i emitira nekoliko sati dnevno. Upravo u tom vremenu počinje priča redateljice Calugareanu. U državi se pojavljuju videorekorderi (krijumčareni iz zapadanih zemalja, cijena uređaja na crnom tržištu bila je vrijednost automobila) i filmovi. Vlasnici videorekoredera organiziraju gledanja i naplaćuju ulaznice. Redateljica prikazuje pojavu filmova u komunističkoj Rumunjskoj na dvije razine. Prva je iz perspektive običnih građana, ljubitelja filma kojima je gledanje filmova bilo prozor u svijet i bijeg od sumorne svakodnevice. Kamera bilježi svjedočanstva gledatelja koji su se tada prvi puta susreli s "tvornicom snova". Sudionici noćnih projekcija prepričavaju dojmove nakon prvog gledanja "Prljavog plesa", "Zgodne žene", "Top Guna", "Posljednjeg tanga u Parizu"..... Kakvi su dojmovi? Kako su opisani?  Onako, baš filmofilski, duhovito i iskreno. "Rocky" je nadahnuo jednog od gledatelja (tada klinca) da se budi u pet ujutro i trenira, "Posljednji tango u Parizu" pozitivno je šokirao žensko društvo... Sudeći prema prostoru koji je dobio u filmu Chuck Norris bio je jedan od najpopularnijih filmskih likova. Detaljno je opisano nekoliko scena Norrisove besmrtnosti od kojih je najupečatljiviji obračun sa štakorom iz filma "Nestali u akciji 2". Dojmovi koji su se u Rumunjskoj Nicolaea Ceausescua prepričavali u tišini. Gledanje filmova nije bilo samo užitak nego i političko, ideološko pitanje. Ovdje dolazimo do druge razine filma, priči o Irini Margaret Nistor.




"Filmovi su mijenjali naše poimanje života. Razvijali smo se gledajući filmove."          


Irina Nistor bila je zaposlenica državne televizije. Prevoditeljica, radila je u državnoj komisiji za cenzuru (ludilo komunističke cenzure izvrsno je prikazano u scenama kada gledatelj saznaje koji su sve detalji bili zabranjivani). Zašto je gospođa Nistor važna za cijelu priču i zbog čega je dobila titulu "najpoznatijeg glasa Rumunjske nakon Ceausescua? Ona je bila prva i dugo vremena jedina prevoditeljica filmova na rumunjski jezik. Ne, nisu to bili titlovi nego je gospođa Nistor sinkronizirala filmove. Poslovnu ponudu dobila je od glavnog krijumčara piratskih kazeta u Rumunjsku. Glavni razlog zbog kojeg je Irina Nistor prihvatila posao vrlo je jednostavan i normalan. Željela je gledati filmove. Sinkronizacije gospođe Nistor doista su bile zabavne, duhovite (posebno  se to odnosi na prikazane isječke iz "Aliena" i "Lica s ožiljkom"), ali i vrlo zahtjevne i kako je vrijeme prolazilo rizične. Sinkronizacijom su bili obrađeni i filmovi u koji su bili neprijatelji režima. Nistor nije povlačila kočnicu, pa je tako doslovno prevodila izraze poput "prljavi komunisti". Najveći problemi su nastali kada je na red došao "Isus iz Nazareta". Tada se u priču uključuju viši i visoki partijski dužnosnici. Irina Nistor nije bila samo prevoditeljica ona je, svjedoče protagonisti filma, bila nešto više, važnije....Bijeg od stvarnosti. Tračak nade.




Dijelovi filma koji se bave Irinom Nistor razotkrivaju svu nakaznost i trulost raspadajućeg komunističkog režima. Redateljica je izvrsno dočarala sveprisutnu opravdanu paranoju i strah od tajnih službi, doušnika zloglasne Securitate. Represija režima i zaklinjanje u ideologiju raspada se pred korupcijom. Visoki partijski dužnosnici takođet ne mogu odoljeti da ne pogledaju filmove. Gledaju a drugima zabranjuju. Licemjerno i dvolično.
Kraj osamdesedetih točnije 1989 u Rumunjskoj donosi kraj Ceausescua, pad komunističkog režima. Finale filma svjedoči koliko je gledanje filmova sinkroniziranih od strane Irine Nistor utjecao na svijest građana. Totalitarni sustav potcjenio je gledanje filmova što svjedoče i riječi jednog od sudionika revolucije. "Izašli smo na ulice jer smo znali da postoji bolje. Saznali smo to iz filmova" - govori jedan od likova u filmu.
"Chuck Norris protiv komunizma" istodobno je posveta VHSu i videorekorderima i filmu, ali i dokument vremena. Gledanje filmova u komunističkoj Rumunjskoj nije bila samo zabava nego na određen način čin građanskog neposluha pa i hrabrosti. Film razotkriva besmislenost i neodrživost svakog (o ovom slučaju komunističkog) totalitarnog sustava. Sustav koji strahuje od gledanja filmova ne može (pre)dugo trajati. Povijest je to dokazala.

OCJENA: 8



nedjelja, 21. veljače 2016.

CAROL




REDATELJ: Todd Haynes
GLAVNE ULOGE: Cate Blanchett, Rooney Mara, Kyle Chandler, Sarah Paulson
TRAJANJE: 115 minuta

"Strange girl you are...."

Slučajni susreti na običnim mjestima često mijenjaju sudbine. Zaplet novoga filma Todda Haynesa ("Daleko od raja") počinje susretom Carol Aird (Cate Blanchett) i Therese Belivet (Rooney Mara). Carol je bogata kućanica rastrgana privatnim, bračnim problemima. Predbožićno je vrijeme i Carol traži poklon za kćerkicu. Pronašla ga je uz pomoć mlade prodavačice Therese. Carol "zaboravlja" rukavice i novi susret je neizbježan... Susret koji će upaliti plamen zabranjene ljubavi...
Film je snimljen prema književnom predlošku Patricie Highsmith. Filmaši su nekoliko puta posegnuli za djelima američke spisateljice. "Nepoznati iz Nord-Expresa" Alfreda Hitchocka i "Tajanstveni gospodin Ripley" Anthonya Mingelle uspjele su ekranizacije spisateljičinih djela. Za razliku od navedenih filmova koji su trilerski obojeni, "Carol" je ljubavna drama, priča o ljubavi Carol i Therese, zabranjena romansa koja prkosi tadašnjim društvenim normama. Obzirom da je radnja filma smještena u pedesetim godinama dvadesetoga stoljeća te da tematizira, za tadašnje vrijeme, društveno neprihvatljivu "love story" Todd Haynes sjajan je redateljski izbor. Godine 2002 Haynes je režirao izvrsnu dramu "Daleko od raja" (Far from Heaven) kojoj je tema ljubavna priča između bijelkinje (Julianne Moore) i crnca (Dennis Haysbert). Osim crno-bijele romanse "Daleko od raja" posredno se bavi i homoseksulanošću. Trinaest godina kasnije Haynes ponovo je ispričao ljubavnu priču u kojoj su glavne protagonistkinje Carol i Therese....




"Carol" je film polaganog ritma, melakonličan i sjetan. Ljubav Carol i Therese lijepa je, nabijena kemijom ali i prokleto teška. Teret i provokacija obzirom na vrijeme u kojem se dogodila. Odnos između glavnih junakinja redatelj gradi polako, ljubav i emocije otkrivaju se sramežljivo, suzdržano. Haynes suosjeća s damama; njihova ljubav veliko je iskušenje, riskantna za budućnost. Koliko su, unatoč opipljivoj privlačnosti, Carol i Therese suzdržane jedna prema drugoj toliko i Haynes polako razotkriva njihovu intimu, strahove i žudnju. Kako film odmiče, emocija između glavnih protagonistkinja postaje sve snažnija tako i gledatelj postaje svjestan težine i kompliciranosti situacije. Vrijeme i društvo u kojem žive odnos Carol i Therese ne tretira kao ljubav. Too je "obrazac ponašanja" koji zahtijeva "moralnu klauzulu" tijekom brakorazvodne parnice, spominje se i "psihijatrijska pomoć". Ljubavna priča na velikom je iskušenju, ponajprije kod Caroline i njenog budućeg odnosa s kćerkicom.




Iako Carol i Therese nisu zatvorene, nedruželjubive osobe. božićni susret razotkriva njihovu usamljenost. Muškarci, ljubavnici i udvarači, bivši i sadašnji samo su zadovoljavanje očekivanja okoline i(li) društvo za povremene izlaske. Unatoč rizicima i kompliciranosti situacije Carol i Therese su pronašle ono što im je potrebno. Jedna drugu.
Kako bi se što uvjerljive prikazala filmska ljubavna priča poput "Carol" ne smije se pogriješiti u izboru glavnih glumica. Haynesov odabir je perfektan.
Cate Blanchett i Rooney Mara nose film, interpretiraju Carol i Therese s iskrenom emocijom i razumijevanjem za sudbine i postupke likova koje tumače. Interakcija između glumica je senzualna, snažna bez obzira da li je riječ o scenama verbalne komunikacije, govoru tijela ili šutnji. Za razliku od scena s ostalih protagonista filma (osim s kćerkicom) pojavljivanje Carol i Therese u istom kadru nabijeno je emocijama. Sve ostalo je rutinsko, hladno.



Cate Blanchett odlično portetira Carol. Ona je elegantna, dama sa stavom i stilom koji ne nestaju u trenucima kada se nalazi u vrtlogu životnih problema. Zavodi i ostavlja. njeno životno iskustvo je veliko i utječe na događanja i prosudbe. No. ljubav i emocije ponekad su snažnije od racionalnih odluka. Blanchett ponovo dokazuje da je jedna od najvećih glumica današnjice. Film pršti od njenih glumačkih minijatura od kojih je najsnažnija scena tijekom rasprave o skrbništvo nad kćerkicom. Demonstracija moći velike glumice.
Rooney Mara odnosno Therese suprotnost je Carol. Povučenija, mlađa i, dojam je, nesigurna u vlastitu seksualnost. Sve do trenutka kada upoznaje Carol. Mara nije ostala u sjeni poznatije i priznatije glumice. Therese je, ponajprije karakterno, drugačija od Carol (da, suprotnosti se privlače) i upravo takvom ju je učinila Rooney Mara. Glumačke izvedbe koje zaslužuju mnogobrojne nominacije i ne bi bilo iznenađenje da budu nagrađene Oscarom.
Priču filma, raspoloženje glavnih protagonistkinja prati, često sugestivna, kamera. Fotografija, kutevi snimanja izvrsno pojačavaju raspoloženja i nedoumice Therese i Carol.
"Carol" je ljubavna priča snimljena sa stilom i elegancijom. Redatelj Haynes pokazuje da voljeti nije uvijek jednostavno, ali prava ljubav pronaći će put. Iskrena, emotivna priča i sjajni nastupi Cate Blanchett i Rooney Mare glavni su aduti filma.

OCJENA: 9



ponedjeljak, 15. veljače 2016.

99 DOMOVA




REDATELJ: Ramin Bahrani
GLAVNE ULOGE: Michael Shannon, Andrew Garfield, Laura Dern, Randy Austin, Doug Griffin
TRAJANJE: 112 minuta
ORIGINALNI NAZIV: 99 Homes
"Amer
ika ne spašava gubitnike" - Rick Carver

Kada Vam na vrata pokuca čovjek poput Ricka Carvera (Michael Shannon) znači da niste uspjeli sačuvati dom. Carver preuzima nekretnine koje su građani (zbog nemogućnosti plaćanja hipoteke, uzrok je većinom gubitak posla odnosno prihoda) izgubili. Na lice mjesta dolazi s policijom i u trenutku Vas pretvara strancem u, sada bivšem, domu. On je proizvod sistema, noćna mora koja je postala svakodnevica. Rick je upravo pokucao na vrata Dennisa Nasha (Andrew Garfield). Nash živi s majkom (Laura Dern) i sinom Connorom (Noah Lomax). Šokirana obitelj napušta dom i odlazi živjeti na privremenu adresu, motel u kojem su utočište pronašli ljudi poput Dennisa i njegove obitelji. Deložirani, osiromašni, poniženi. Nash pokušava pronaći posao kako bi pokušao vratiti izgubljeni dom. Tržište rada je opustošeno, ali spletom okolnosti Nash dobiva ponudu koju je nemoguće odbiti. Sitan posao ponudio mu je Carver. Nash prihvaća, odrađuje posao. Uskoro dolazi nova Carverova poslovna ponuda i Nash postaje Carverov čovjek od povjerenja. Međutim, sa svakim novim poslom ulozi su sve veći. Ne samo poslovno nego i u privatnom životu....




"99 Homes" donosi nam prikaz posljednje ekonomske krize iz novog kuta. Filmske priče o recesiji koja je nastala u SADu a kasnije se prelila na većinu svjetskih ekonomija gledali smo kroz prizmu brokera, bankara osoba iz financijskog svijeta. "99 Homes" prikazuje posljedice krize na običnog čovjeka, pripadnika izumirajuće srednje klase. U redu, Carver (uz Nasha glavni protagonist filma) pripada maloj skupini ljudi koji su na posljedicama krize profitirali. Međutim, gledatelj je suočen s događajim koji su postali i ostali dio naše svakodnevice. Deložacije, nezaposlenost, radnici koji ne mogu naplatiti posao.... Sve navedeno možemo vidjeti u "99 Homes". Bahrani posjeduje izuzetan osjećaj za ključne detalje filma. Scene deložacija snimljene su precizno, vrlo detaljno i sa emocijom. Kutevi kamere ostavljaju dojam gotovo dokumentarnih snimaka, gledatelj ima osjećaj kao da se nalazi na licu mjesta. Scene izbacivanja ljudi iz vlastitih domova prikazena su s puno empatije. Deložacije izgledaju kao i u stvarnosti. Šokantne, ponižavajuće za obitelji koje u nekoliko minuta postaju stranci u vlastitom domu. Životne priče, uspomene ostaju razbacane na livadama kasnije utovarene u dostavna vozila neizvjesnosti. Potresan, snažan i vrlo uvjerljiv prikaz kako se san o mirnom, sigurnom i boljem životu pretvara u noćnu moru.





Film pokušava (većim dijelom i uspijeva) objasniti i prikazati deložacije iz više kuteva (ekonomski, obiteljski, sudski....). Gledatelj dobiva potvrdu za činjenicu koja je ionako poznate; šanse običnog čovjek protiv sistema su vrlo male, gotovo nikakve. Takvu situaciju najbolje opisuje scena koja se odigravaju na sudu. Sudac nervozno određuje sudbinu obitelji Nash uz napomenu "da ga čeka još 40 000 slučajeva poput njegovog". Da, problem sustava je, između ostalog, da ga ne zanimaju pojedinačne sudbine. Sudac i ljudi poput Carvera u pratnji policije rade svoj posao. Bez emocija.
Unatoč uvjerljivom, u trenucima potresnom prikazu ljudi u teškim životnim situacijama redatelj ne dopušta da film postane "jednosmjerna ulica", jednostran prikaz problema. Bahrani je iznijansirao priču i pokazao da stvari nisu isključivo crno-bijele. Problemi s dugovima i gubitkom kuće povezani su i sa nepotrebnim, nekontroliranim trošenjem novca (u redu, takvi su u manjini ali nije da ne postoje i dobro je da ih se film dotaknuo). Moralno preispitivanje odnosno opravdanost postupaka glavnog protagonista dolazi u prvi plan u trenutku kada redatelj odbija film odvući u predvidljive vode. Jasno je napravljena podjela na dobrog i lošeg protagonista. Minute filma odmiču, Nash se pridružuje tamnoj strani (počinje raditi za svojeg "krvnika") i redatelj isporučuje moralno-ekonomska pitanja na koje univerzalnih odgovora zapravo i nema. Gledatelju preostaje da sam prosudi o događajima prikazanima u filmu. Uz ono često, neizbježno: "Što bih ja uradio kada bi se našao u ovakvoj situaciji ?" pitanje kada nam se dogodi intenzivan, opipljivo životan, pomalo i provokativan film kao što je "99 Homes".





Bahranijev film inspiriran je istinitim događajima. Ljudsku dramu točnije drame redatelj je prenio na filmsko platno s puno energije. Osjeća se redateljska težnja da priču Dennisa Nasha i Ricka Carvera ispriča na što snažniji, upečatljiviji način. Ponajviše zbog tisuća teških i(li) tragičnih sudbina koje je recesija zauvijek promijenila. Da, Bahrani uspijeva redateljsku energiju pretočiti u izvrstan film.
Kompleksnu priču filma nemoguće bi bilo ispričati bez doprinosa glumaca. Glumačke izvedbe doista su izvrsne. Michael Shannon dokazuje da voli glumačke izazove, interpretaciju zahtjevnih likova (prisjetimo se izvrsnih glumčevih nastupa u filmovima "Take Shelter", "Iceman" i "Revolutionary Road"). Uloge koje glumac odrađjuje s primjetnim guštom. Shannonov Carver perfektan je prikaz nemilosrdnog financijskog predatora koji ne poznaje milost. Glumac je za ulogu nominiran za nagradu "Zlatni Globus".
Andrew Garfield kao Dennis Nash odradio je najbolju ulogu u karijeri. Za razliku od Carvera lik kojeg tumači Garfield rastrgan je moralnim dvojbama koje donosi posao kod Carvera i želje da prehrani obitelj. Laura Dern korektna, maleni Noah Lomax izvrstan u ulozi Nasha juniora.
"99 Homes" prikazuje kako ekonomska kriza utječe na život običnog čovjeka. Film, između ostalog, tematizira sve veće razlike između bogate manjine i sve brojnije siromašne većine. Američki film koji prikazuje stvari koje su i naša svakodnevica.


OCJENA: 8






četvrtak, 11. veljače 2016.

DEADPOOL




REDATELJ: Tim Miller
GLAVNE ULOGE: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Karan Soni, Michael Benyaer, Briana Hilderbrand
TRAJANJE: 108 minuta

"Ja možda jesam super ali nisam junak" - Deadpool

Posljednjih godina svjetovi superjunaka vladaju svjetskim kino blagajnama. Tako će biti i ove godine. Sudeći prema najavama stvari se bitno zaoštravaju, kompliciraju. Batman će napasti Supermana, sukob Kapetana Amerike i Iron Mana je neizbježan, nova priča o X ljudima nagovještava apokalipsu. No prije navedenih obračuna svjetla pozornice upaljena su za Deadpoola.
Sredina mjeseca ljubavi nije uobičajni termin za početak prikazivanja filmova o superherojima. Veljača je rezervirana za filmske ljubavne priče (prošla godina donijela je slabašnu, ali komercijalno izuzetno uspješnu ekranizaciju romana "Pedeset nijansi sive"), često je posljednje utočište za velike, skupe projekte koji su se iz raznih razloga našli u problemima te ne mogu konkurirati u jačim, komercijalnijim terminima ("Jupiter u usponu" naprimjer). Iako sadrži ljubavnu priču "Deadpool" ne pripada niti jednoj od navedenih vrsta filmova. Obzirom da "X-Men: Apocalypse" izlazi krajem petog mjeseca (Deadpool pripada svijetu X ljudi) veljača je bila idealan termin za slučajnog (super)junaka. "Deadpool" se doista u mnogim detaljima razlikuje od superjunačkih filmova na koje smo navikli proteklih godina.





Od početne špice jasno je da je Deadpool, u mnogim detaljima, drugačiji film. Uvodna špica na kojoj obično saznajemo imena glavnih glumaca i ekipe filma ima malo drugačiji izgled. Saznajemo da u filmu nastupaju, između ostalih, "hot chick", "CGI lik" i "engleski negativac". Redatelj filma je "preplaćeni idiot" (ili debil, kreten sasvim je svejedno), jedini pravi heroji su scenaristi filma. Uvod koji nam sugerira da je pred nama film koji bez zadrške ismijava, parodira i izokreće postavke filmova o superjunacima. Deadpool postaje pravednik iako to ne želi biti (njegov cilj je osveta), odbija se učlaniti u boy band (tako naziva društvo profesora Charlesa Xaviera). On je otrovno ciničan, politički nekorektan i zabavan u svojoj teatralnosti. Suberzivan, različit od moralnih i korektnih superjunaka. Jedini lik zadužen za korekciju Deadpoolova ponašanja i govora je Colossus (glas Stefana Kapičića). Međutim, Colossusove korekcije i opomene su predmet sprdnje i ismijavanja. Osim bezobraznih, ali često zabavnih verbalnih egzibicija "Deadpool" je izrazito krvav i nasilan. Za razliku od većine superjunačkih filmova nasilje je eksplicitno prikazano, udovi lete filmskim platnom. Neobični, histerični ali vrlo zabavni i duhoviti koktel bezobraznog, politički nekorektnog humora i nasilja donio je filmu "R" predikat (ocjena, preporuka MPAA je da se "Deadpool" ne preporučuje mlađima od 17 godina bez roditeljske pratnje, odnosno pratnje odrasle osobe). Redatelj Miller nije uljepšavao govor niti skrivao nasilje ponajviše zbog što uvjerljivijeg prikaza glavnog lika. Pozitivna odluka filmaša kojemu je "Deadpool" debitantsko ostvarenje.


  

Film je ispunjen filmskim posvetama. Wade Wilson (tako glasi pravo ime glavnog protagonista filma) spominje, između ostalih, "Čahuru", "127 sati", "Alien", "Cobru"..... Posebno je zanimljiv Wilsonov komentar na trilogiju "Taken" u kojoj se preispituje roditeljske kvalitete Bryana Millsa odnosno Liama Neesona Nisu samo filmovi tema razgovora, ima tu i pjevača. Spominju se Sinead O'Connor i "Wham" odnosno George Michael.
Kao i svaki pravi superjunak Deadpool ima pomoćnike. U trenucima konačnog obračuna pridružuju mu se spomenuti Collosus i Negasonic Teenage Warhead (dojmljiva Brianna Hilderbrand). Spomenuti dvojac pripada svijetu superjunaka. Wade Wilson ima pomoć i od običnih ljudi. Ono što je Batmanu Alfred Deadpoolu je.... Ma zapravo dragi čitaoče bolje da ne otkrivam lik i djelo Deadpoolove desne ruke, cimerice. Najbolje se uvjeriti sam gledajući film. Tek napomena da se i ljudska podrška potpuno uklapa u otkačenost projekta.
Svaki superheroj (pa tako i onaj koji to ne želi biti) zaslužuje dostojnog protivnika, glavnog negativca. Često se događa da negativci zavladaju filmom i zasjene ostale protagoniste (Joker Heatha Ledgera naprimjer). "Deadpool" nije takav projekt. Glavni negativac bezličan je i nezanimljiv lik, Wade Wilson odnodno Ryan Reynolds u potpunosti je "ukrao" film.




"Deadpool" je nabijen akcijom. Meci, hladno oružje, šake, moći superjunaka... Film sadrži kompletnu ponudu. Miller koristi usporeni snimak, krupne kadrove metaka. Stil, orkestracija akcijskih scena podsjećaju na radove azijskog "meštra od akcije" John Wooa.
Obzirom da je premijera filma tempirana uoči Dana zaljubljenih, Miller nije zanemario ljubavnu priču. Ljubav je (uz osvetu) pokretač radnje i na kraju, uz pomoć alkohola, pobjeđuje.
Ryan Reynolds predvodi glumačku ekipu. Nakon neuvjerljivog nastupa u neuspjelom "Green Lanternu" glumac pokazuje da ima snage iznijeti lik superjunaka. Reynolds ne prestaje pričati, ne gasi se cijelim trajanjem filma. A to je najvažnija Deadpoolova osobina. Dobar posao odradila je lijepa brazilska glumica Morena Baccarin (gospođa Brody iz tv serije "Domovina) u ulozi Vanesse.
Kada "Deadpool" završi i svjetla se u kino dvorani upale ostaje dojam da je upravo proletilo otprilike dva sata vrlo dobre filmske zabave. "Deadpool" je duhovit i brutalan koktel akcije, ljubavi i bezobraznog, politički nekorektnog, ali prokleto zabavnog humora. Film o superjunacima koji nije namijenjen najmlađima. Nastavak je potvrđen.


OCJENA: 8



ponedjeljak, 8. veljače 2016.

LABIRINT LAŽI





REDATELJ: Giulio Ricciareli
GLAVNE ULOGE: Alexander Fehling, Hansi Jochmann, Johannes Krisch, Andre Szymanski, Friedrike Becht
TRAJANJE: 124 minute
NAZIV ORIGINALA: Im labyrinth des Schweigenes


"Želim prekinuti laži i šutnju." - Johann Radmann


Godina je 1958. Zapadna Njemačka polako liječi ratne rane. Država je obnovljena, dolaze nove generacije, u zraku se osjeća optimizam. Tako se barem čini... Johann Radmann (Alexander Fehling) pripadnik je nove generacije koji počinje raditi kao tužilac. Istinoljubiv i pomalo idealist Radmann isprva dobija slučajeve koji su tek simpatično, benigno odrađivanje javnog posla. Stvari se mijenjaju kada prostorije ureda posjećuje novinar Thomas Gnielka (Andre Szymanski) koji tvrdi da je lokalni učitelj bivši zapovjednik koncentracionog logora u Auschwitzu. Većina zaposlenika tužiteljstva ravnodušna je na novinarevu tvrdnju i Radmann odluči istražiti slučaj. Radmannova istraga pokazuje da priča o sudionicima, počiniteljima zločina u Drugom svjetskom ratu nije završena....




Malo je europskih filmova koje možemo pogledati u domaćim kinima. Redovitu distribuciju doživi skroman broj filmova pa se često događa da se i nagrađivani filmovi mogu pogledati samo na festivalima ili u ograničenoj distribuciji. Ako je suditi prema završetku prošle i početku tekuće godine ljubitelje europskog film čekaju bolji kino dani. Krajem 2015 u kina je stigao dobitnik Srebrnog medvjeda za režiju u Berlinu i pobjednik Vukovar film festivala rumunjski "Aferim" a prije nekoliko dana u distribuciju su krenula dva filma koja tematiziraju holokaust. Prvi je "Saulov sin", glavni favorit u kategoriji najboljeg stranog filma, koji kroz sudbinu Saula Auslandera prikazuje stradanja u Auschwitzu. Zločini počinjeni u Auschwitzu pokreću događanja u "Labirintu laži". No radnja njemačkog filma, debitantskog ostvarenja talijanskog redatelja Giulia Ricciarelija događa se godinama nakon završetka Drugoga svjetskog rata....




Iako "Labirint laži" (naslov u potpunosti odgovara radnji filma) govori o nacističkim zločinima priča filma je univerzalna, dobro poznata viđena i nakon Drugog svjetskog rata . Tema filma je suočavanje sa prošlošću, zločinima koje su iz različitih razloga u prošlosti počinili pripadnici vlastitog naroda (u slučaju Ricciarelijevog filma riječ o Nijemcima). "Labirint laži" opisuje teško naslijeđe,ogromno breme koje moraju nositi nove generacije zbog grijeha očeva. Ideologija je vojno poražena ali ideja ne. Kroz sudbine likova koji su na posredan ili neposredan način povezani s nacističkim režimom redatelj posebno naglašava dvije stvari. Trinaest godina nakon završetka rata naslijeđe nacizma još je uvijek duboko ukorijenjeno u njemačkom društvu. Istraga koju pokreće Radmann isprva nailazi na zid šutnje i(li) opstrukciju (ne samo od njemačke vlasti nego i od Amerikanaca pa čak i Izraela; da, u pitanju su političke igre). Upornošću mladog tužitelja stvari se pokreću i rezultiraju najvećim suđenjem u povijesti poslijeratne Njemačke. Drugi detalj koji se provlači cijelim trajanjem filma je propitkivanje, zapravo naglašavanje odgovornost malog, običnog čovjeka. Arhitekti zla dobro su poznati, ali direktni počinitelji nisu bili Hitler, Himmler, Goebels i ostali. Zločine su počinili obični ljudi. U većini slučajeva dobrovoljno.




Svjedočenja preživjelih logoraša najprotresniji su dio filma. Bez obzira na stravične iskaze svjedoka scena koja najviše ledi krv u žilama je trenutak kada, nakon višesatnog ispitivanja svjedoka, Radmannova tajnica emotivno i psihički potpuno slomljena izlazi iz ureda i počinje plakati. Gledatelj ne zna što je točno izrečeno tijekom tog dijela svjedočenja, ali reakcija Frau Schmittchen govori tisuću riječi.
Unatoč zahtjevnoj temi redatelj pokazuje smisao za detalje te nastoji što uvjerljivije oblikovati likove. Uredi tužitelja, većina interijera u kojima se odvija radnja uredni su, hladno, njemački pedantni. Izuzetak je mjesto na kojem stanuje tužitelj. Kako istraga odmiče i Radmann sve više upoznaje užase nacističke vladavine (slučajno li ne Radmanno fizički izgleda poput pravog arijevca) tako njegov privatni život postaje sve kaotičniji. Da, tužitelj je pronašao istinu žrtvujući voljenu osobu.
Detalji finala filma imaju miris hollywoodskih blockbustera no to nimalo ne utječe na vrijednost cjeline. "Labirint laži" dokaz je da tema nacizma odnosno holokausta nije potrošena. Film o suočavanju s nacističkom prošlošću ima posebnu težinu kada se uzme u obzir da su ga snimili ...Nijemci.

OCJENA: 8









srijeda, 3. veljače 2016.

TRUMBO





REDATELJ: Jay Roach
GLAVNE ULOGE: Bryan Cranston, Diane Lane, Helen Mirren, John Goodman, Louis C.K., Elle Fanning
TRAJANJE: 125 minute


"Volim našu državu. No stvari mogu biti bolje, zar ne ?" - Dalton Trumbo


Tridesetih godina prošloga stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama jačala je snaga Komunističke partije. Kao odgovor na fašizam i nacizam sve se više Amerikanaca učlanjivalo u partiju. Vladajuće strukure nisu previše protestirale. Nakon napada na Pearl Harbour partija je bila saveznik u mobilizaciji stanovništva u borbi protiv Sila Osovine. Drug Staljin je ionako bio suborac  protiv zajedničkog neprijatelja pa nije bilo potrebe za unutarnjopolitičkim obračunima. Nakon savezničke pobjede karte se počinju drugačije dijeliti. Dojučerašnji saveznik postao je globalni neprijatelj i paranoja od crvene opasnosti zahvatila je čitavu državu. Republikanac Joseph McCarthy počinje čuveni "lov na vještice" u kojem, većinom lažno (i)li bez dokaza, optužuje niz poznatih Amerikanaca da surađuju sa Sovjetskim Savezom. Optužbe za špijunažu i protudržavne djelatnosti nisu zaobišle Hollywood. Mnogo je filmaša ispitano i optuženo u godinama ideološkog progona. Jedan od najpoznatijih hollywoodskih žrtava bio je Dalton Trumbo....





Filmske priča o Daltonu Trumbu (temeljena na knjizi "Dalton Trumbo") neočekivano je završila u redateljskim rukama Jaya Roacha. Roach je respektabilnu redateljsku karijeru sagradio na komedijama ("Dozvola za brak", "Austin Powers"). Posljednjih godina Roach se posvetio političkim temama. Godine 2012 snima "Campaign" komediju u kojoj ismijava predizbornu utrku za američki kongres (kandidati su Zach Galifianakis i Will Ferrell). Iste godine Roach radi odmak od dotadašnje filmografije te za HBO snima dramu "Game Change". Film govori u odnosu republikanskog predsjedničkog kandidata Johna McCaina i Sare Palin, redatelj je okupio izvrsnu glumačku ekipu (Ed Harris, Julianne Moore, Woody Harrelson). Rezultat su bile mnogobrojne nominacije i nagrade od kojih treba istaknuti tri "Zlatna Globusa". Roach nastavlja s politikom obojenim projektima pa producira i režira prvu epizodu humoristične televizijske serije "Na rubu" (ugašena nakon prve sezone) te dobija priliku da ispriča priču o Datonu Trumbu. Pokazalo se da Roach nije najsretniji izbor za ekranizaciju priče o jednom od najzanimjivihih hollywoodskih filmaša.




Priču o Trumbu počinjemo pratiti nakon završetka Drugog svjetskog rata. Trumbo postaje najplaćeniji scenarist Hollywooda, ali počinju i propitkivanja javnosti oko njegovih političkih stavova. Redatelj pokazuje ambiciju da Trumbovu priču prikaže iz više kuteva odnosno da film obuhvati što više protagonista koji su, posredno ili neposredno, utjecali na Trumbovu sudbinu. Likova, manje ili više poznatih, ima mnogo no redatelj (nije on jedini odgovoran, ima nešto i u scenariju) ležernom režijom i nedovoljnim isticanjem važnih detalja iz Trumbove biografije snimio je prilično anemičan film bez dramaturških vrhunaca. Roach galopira kroz film, faktografski bilježi događaje pa tako jednaki redateljski tretman imaju obična obiteljska svađa i Trumbov boravak u zatvoru. Postoji nekoliko detalja iz Trumbove životne priče koji su zaslužili veću pažnju (npr. trenutak kada je talentirani pisac prisiljen raditi pod pseudonimom na scenarijima za niskobudžetne trash filmove, odlazak u zatvor, susret s kolegom koji ga je prokazao pred sudom...) i detaljniji, redateljski suptilniji prikaz, ali Roach je odlučio (ili nije znao, sasvim je svejedno) drugačije. Šteta. Zbog gledatelja, ali i zbog lika i djela Daltona Trumba. (Pre)veliki prostor dobio je tek "dajte mi Oscara" govor u finalu filma. U redu, cilj je opravdao sredstvo. Bryan Cranston nalazi se na listi nominiranih.





Roach nije u potpunosti uspio prikazati dramatičnost Trumbove situacije (ili ona možda i nije bila toliko dramatična). U redu, čovjek je poslovno degradiran, završio je u zatvoru, ali teško je pretjerano suosjećati s glavnim protagonistom i njegovu obitelj kada se moraju preseliti s imanja u kuću s bazenom. I posla nije nedostajalo. Trumbo ga je imao koliko želi.
Ima "Trumbo" i svijetlih trenutaka. Najbolji detalji filma vezani su za prikaz stanja u Hollywoodu tijekom "lova na vještice". Na suprostavljenim ideološkim stranama našle su se vodeće filmske zvijezde tog vremena. Posebno je efektna epizoda razgovor Trumba i John Waynea u kojoj se Waynea raskrinkava kao blefera, lika koji kao da je pobjegao s naših prostora. Nije izostavljena uloga medija (iako bi bila dobra stvar da smo saznali ponešto o Heddi Hopper) točnije medijskog reketa te uloga preispitivanje Prvog amandmana.
Bryan Cranston predvodi glumačku ekipu. Glumac je vrlo dobar u ulozi naslovnog junaka mada je teško ne primjetiti da ova uloga nije vrhunac prikaza Cranstonove glumačke moći. Sjajan posao napravio je John Goodman u ulozi Franka Kinga. Dame, Diane Lane i Helen Mirren, solidne ali daleko od najboljih izdanja.
Iako je "Trumbo" u raskoraku između ambicija i realizacije film vrijedi pogledati. Priča o Daltonu Trumbu, priča je o slobodi govora i razmišljanja. Američki "Lov na vještice" odavno je završio, ali stvarnost nam govori da i danas postoje oni koji bi neistomišljenicima namijenili sudbinu slavnog scenarista.

OCJENA: 7