srijeda, 29. srpnja 2015.

NAJDUŽE PUTOVANJE





REDATELJ: George Tillman Jr.
GLAVNE ULOGE: Scott Eastwood, Britt Robertson, Alan Alda, Mellisa Benoist
TRAJANJE: 140 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Longest Ride

"Ljubav zahtjeva žrtvu. Uvijek." - Ira Levinson


Puno je primjera u filmskoj povijesti kada djeca poznatih filmaša kreću putem roditelja. Potomci ponekad ispune očekivanja, postanu popularniji ili barem jednako popularni kao i roditelji, ali neki od njih, unatoč trudu i predanosti poslu, ostanu zauvijek "mali" ili "mala" od uspješnijeg oca i(li) majke. Ponekad je naslijeđe poznatih roditelja pretežak teret. Jedan od najtežih "tereta" usporedbi u današnjem Hollywoodu nosi Scott Eastwood. Sin svjetske filmske institucije polako gradi karijeru koja je započela manjim ulogama u projektima u kojima je sudjelovao tata Clint ("Gran Torino", "Invictus", "Zastave naših očeva"...). Prošle godine mlađeg Eastwooda smo imali prilike gledati u filmu "Fury", a ove godine Scott se posvetio romantičnim notama u "Najdužem putovanju". Za razliku od oca koji je filmsku romantiku otkrio u "Mostovima okruga Madison" (Clint je tada imao 65 godina), Scott je svoju romansu snimio sa nepunih 30 godina. Hoće li solidan uspjeh filma (70 milijuna dolara zarade u svjetskim kinima) usmjeriti Scottovu karijeru prema dramama, romantičnim projektima otkrit će budućnost. ali treba napomenuti da je mladi glumac pristojno odradio posao u još jednoj ekranizaciji romana Nicholasa Sparksa ("Bilježnica", "Poruka u boci"...).





Luke Collins je kauboj. Jahač bikova. Spletom okolnosti, tijekom nastupa, upoznaje lijepu Sophiju (Britt Robertson). Sophie nije ljubiteljica rodea, došla je na poziv prijateljice. Završava studij i nakon diplome odlazi u New York gdje ju čeka posao u poznatoj umjetničkoj galeriji. Vraćajući se sa prvog izlaska par je svjedok prometne nesreće. Luke spašava vozača a Sophia iz plamtećeg vozila izvlači kutiju starih pisama. Čovjek koji je doživio i preživio nesreću zove se Ira Levinson (Alan Alda), navršio je 91 godinu i prije osam godina zauvijek ga je napustila supruga. Tijekom boravka u bolnici Ira zamoli Sophie da mu pročita nekoliko pisama. Čitajući pisma i družeći se sa Irom Sophie saznaje njegovu priču. Vječnu povezanost sa pokojnom Ruth, ljubavnom pričom koja se događa samo jednom u životu....



"Najduže putovanje" film je kojemu se vrlo lagano mogu detektirati mane. Dijelovi filma su pretjerano "zašećereni" emocijama, redatelju se zalomio poneki kliše kao i ponešto minuta "praznog hoda" koje usporavaju cjelinu i čine ju neujednačenom. Međutim, unatoč propustima i redateljeve snažne ambicije da priča filma emotivno "nokautira" gledatelja (iz toga nastaju i pojedini trenuci "Najdužeg putovanja" kada se Tillman pomalo dodvorava publici) riječ o jednoj od boljih filmskih ljubavnih priča posljednjih godina.
Radnja filma prati dvije ljubavne priče; prva Sophije i Lukea tek je započela, krhka je i lomljiva dok je druga, mudra i iskusna, ostala snažna i nakon odlaska Irine supruge. Kroz ljubavne priče koje se događaju u različitim povijesnim razdobljima redatelj provlači univerzalnu poruku. Bez obzira na vrijeme i mjesto svaka uspješna dugogodišnja veza odnosno brak temelje se, zapravo ovise o kompromisima,odricanju i spremnosti da se prebrode, veći ili manji, životni problemi, iskušenja. Upravo na navedenim detaljima Tillman gradi priče filma. Ira i Routh su uspjeli, Luke i Sophie tek trebaju održati svoju ljubav.




Sophie i Luke su suprotnosti koje se privlače (ah, taj kliše koji često postaje životna istina i realnost); on je fanatično zaljubljen u posao, zapravo jahanje bikova je njegov život. Za uspjeh i svojih osam sekundi slave spreman je staviti sve na kocku. Luke nije tipični kauboj; on je pristojan i fin, momak kakvog bi svaka majka poželjela za zeta. Sophie je zaljubljena u umjetnost, jahanje bikova nije njena zona interesa. Sve dok ne upozna Jakea. Ljubav, filmska i stvarna, često spaja nespojivo. Iako u nekim trenucima Jake i Sophie odnosno Eastwood i Robertson izgledaju kao likovi iz neke tinejdžerske serije, njihova kemija je uvjerljiva i oni, zajedno sa Oonom Chaplin i Jackom Houstonom (mladi Ira i Ruth), dobro nose ljubavne priče "Najdužeg putovanja". Treba spomenuti i vrlo dobar nastup rutinera Alana Alde.
Odlika "Najdužeg putovanja" je i izvrsna fotografija. Detaljno i vrlo napeto snimljene su scene rodea. Redatelj nas uvjerljivo, adrenalinski upoznaje sa atraktivnim, zahtjevnim i opasnim sportom.
"Najduže putovanje" sadržajan je i lako gledljiv film koji cilja gledateljeve emocije.

"Naš prvi poljubac bio je obećanje svega što dolazi"

OCJENA: 7




četvrtak, 23. srpnja 2015.

TED 2




REDATELJ: Seth MacFarlane
GLAVNE ULOGE: Mark Wahlberg, Amanda Seyfried, Morgan Freeman, Giovanni Ribisi, Jessica Barth
TRAJANJE: 115 minuta

Godine 2012 američki komičar  Seth MacFarlane uspio je osigurati pedesetak milijuna dolara za realizaciju dugometražnog redateljsko-scenarističkog prvijenca. MacFarlane je inzistirao da ima potpunu kontrolu nad projektom koji je osmislio. Glavni lik filma bio je sve samo ne uobičajna pojava na kino programu; riječ je o plišanom medvjediću imenom Ted. Nevina, benigna dječja igračka u MacFarlaneovoj priči imala je, zapravo i dalje ima, originalne osobine. On je živahan medvjedić koji pije, obožava travu (ne wimbledonsku nego onu za pušenje), voli zgodne komade (ne plišane nego prave žene), a njegovih verbalnih vratolomija ne bi se posramili niti najpoznatiji predstavnici "trash talka". Tedu (glas medvjediću posudio je MacFarlaneu) pridruženi su Mark Wahlberg i Mila Kunis. Uspjeh filma bio je pozitivno iznenađenje godine; zarada u svjetskim kinima iznosila je 550 milijuna dolara. Teda je, pomalo iznenađujuće, blagonaklono dočekala i većina kritičara. Nakon ovakvih rezultata realizacija "dvojke" bilo je pitanje vremena. Tri godine nakon premijere prvoga filma Ted je ponovo u akciji.....




Nastavak ima pravi sretan početak, barem što se tiče plišanog glavnog junaka. Ted je ludo zaljubljen i udaje se za lijepu Tami-Lynn (Jessica Barth). Amorove strelice promašile su Johna, Tedovog najboljeg prijatelja. On liječi rane nakon prekida sa Lori. Godinu dana kasnije stvari se mijenjaju; Tedov brak je u krizi. Plišani medvjedići također imaju probleme sa plaćanjem računa, kartica i sličnim, svakodnevnim ljudskim iskušenjima. Kako bi osvježili odnos i spasili brak, Ted i Tami-Lynn odlučuju povećati obitelj. Dobiti dijete. Nakon neuspješnih pokušaja ostaje im samo jedna opcija. Usvajanje. Međutim, nakon podnesenog zahtjeva Ted nailazi na probleme koji preispituju ne samo njegovu obitelj nego i Tedovo postojanje....



Prvi film o Tedu i Johnu uspio je ponajprije radi neuobičajnog glavnog junaka u kojem je spojen nevin vanjski izgled i politički nekorektna, na trenutke žestoka medvjedićeva komunikacija prepuna provokacija. Životnu, prepoznatljivu crtu filmu dao je John, lik kroz kojega je MacFarlane ponešto progovorio o (ne)zrelosti muškaraca odnosno "odbijanju" dijela pripadnika ružnijeg spola ispune očekivanja zajednice, odrastu i posvete se ozbiljnijim životnim izazovima  (brak, djeca...). Ne treba zaboraviti niti niz posveta filmu i muzici osamdesetih od kojih je najupečatljivije pojavljivanje Sam J. Jonesa odnosno Flash Gordona. Ohrabren uspjehom prvog filma MacFarlane odlučio se pozabaviti pravima manjina (Ted se u sudskim minutama filma uspoređuje sa robovima i što je aktualnije homoseksualcima) te provući kritiku odnosno ukazati na bezdušnost korporativnog-kapitalističkog društva u kojem se često ljudi, zaposlenici, (ponajprije od strane poslodavaca) tretiraju kao objekti, stvari. Iako se premijera drugog Teda odigrala nešto prije odluke Vrhovnog suda koji je odlučio da se istospolni brakovi mogu sklapati na teritoriju cijele SAD, redatelj nije uspio u namjeri da "uozbilji" film odnosno da, ispod humora, "prljavih usta" i "toilet" humora, pošalje poruku. Kako se film bliži kraju tako radnja postaje predvidljiva i konvencionalan. Raskorak između pokušaja da se realizira ambiciozan podtekst i realizacije je (pre)velika.



Veliki problem filma je njegovo trajanje. Gotovo 120 minuta previše je za scenarij koji je nategnut do pucanja. Redatelj produžuje film nepotrebnim i zamornim muzičkim dijelovima. Film sadrži manje duhovitih scena nego "jedinica", ali nekoliko situacija ostaje u pamćenju (Johnova nezgoda u banci sperme, pojavljivanje Jaya Lena i njegov "problem"). Količina konzumiranih opijata i dalje je respektabilna; kao i u "jedinici" film sadrži posvete filmovima i filmskim junacima iz prošlosti.
Ambicioznost projekta potvrđena je i novim glumačkim licima. Mile Kunis nema, ali tu je dobra zamjena. Samantha.lik kojeg tumači Amanda Seyfried zanimljiviji je od Lori. Provjerene hollywoodske "marke" Liam Neeson i Morgan Freeman predvode sporednu glumačku ekipu. Pripovjedač, "glas" filma je Patrick Stewart.
Nekoliko uspjelih štoseva i koketiranje sa ozbiljnijim podtekstom "utopljeni" su u predugom trajanju filma. Da, "Ted 2" nije na razini prvog filma.

OCJENA: 6



petak, 17. srpnja 2015.

TERMINATOR: GENISYS





REDATELJ: Alan Taylor
GLAVNE ULOGE: Arnold Schwarzenegger, Emilia Clarke, Jai Courtney, Jason Clarke, JK Simmons, Byung-Hung Lee, Courtney B.Vance
TRAJANJE: 125 minuta

"Trebam odgovore. Odmah." - Kyle Reese (Jai Courtney)


"He's back" - vrištale su naslovnice portala nakon što je Arnold Schwarzenegger odlučio ponoviti najvažniju ulogu karijere. Prošlo je 12 godina od "Terminatora 3: Pobune strojeva", posljednjeg filma u kojem je Schwarzenegger odglumio Cyberdneov model T-800. U međuvremenu se dogodio i "Salvation" najslabiji film serijala i teško je bilo očekivati da će Arnijev Terminator ponovo uskrsnuti. Međutim, čelnici "Paramounta" odlučili su drugačije i vratili Terminatora u igru. Budžet filma iznosio je 155 milijuna dolara (jeftiniji od "Salvationa" koji je koštao 200 milijuna) i nakon Schwarzeneggerovog pristanka trebalo je poslagati redateljsko-glumačku ekipu. Redateljska stolica pripala je Alanu Tayloru koji je ostvario respektabilnu karijeru kao redatelj epizoda televizijskih serija. Taylor je radio na serijama "Momci s Madisona", "Oz", "Obitelj Soprano" i "Igra prijestolja". Godine 2013 iskoristio je "blockbustersku" priliku i režirao solidan "Thor: Svijet tame". Izgleda da je  rad na "Igri prijestolja" presudio u odabiru nove Sarah Connor. Ulogu je dobila "u oluji rođena", "majka zmajeva" Emilia Clarke. Jason Clarke postao je John Connor, Jai Courtney Kyle Reese a manju ulogu dobio je i ovogodišnji dobitnik nagrade "Oscar" J.K. Simmons. Lov na Skynet mogao je početi....





Reklamna kampanja koja se odigravala prije premijere filma bila je, za gledatelje, prilično zbunjujuća. Sa jedne strane glumačka ekipa (posebno se to odnosi na Schwarzeneggera) rastrčala se medijima kako bi objasnila ljubiteljima filma kako je "Terminator: Genisys" pravi nastavak "Sudnjeg dana" (izjava Jamesa Camerona) te da redatelj Taylor ignorira treći i četvrti film serijala. Sa druge strane traileri su svakim novim pojavljivanjem otkrivali previše o radnji filma. Kulminacija otkrivanja radnje novog Terminatora dogodila se otprilike mjesec dana prije premijere filma; objavljen je trailer koji daje potpuno novu dimenziju i značenje Johnu Connoru. Najintrigantnija scenaristička zamisao otkrivena je mjesec dana prije premijere. Teško razumljiva odluka; istina postoje ljubitelji filma kojima spoileri ne smetaju, neki i ne gladaju trailere, ali nakon objave posljednjeg trailera vijest o novoj, drugačijoj ulozi Johna Connora munjevitom se brzinom proširila internetom. Jedan od aduta, faktor iznenađenja izbijen je iz redateljevih ruku.




Radnja filma započinje 2029 godine u Los Angelesu. Ljudske vrsta samo što nije pobijedila Skynet, ali umjetna inteligencija šalje u prošlost Terminatora kako bi eliminirao Sarahu Connor i onemogućio rođenje Johna, njenog sina koji je vođa pokreta otpora. Kako bi zaštitio majku Connor u prošlost šalje svojeg najdražeg suborca Kylea Reesa. Nakon dolaska u prošlost Kyle otkriva da stvari nisu onakve kako ih je John opisao...
Jedna od velikih nedoumica obožavatelja filmova o Terminatoru bio je izgled najvažnijeg lika. Prošlo je trideset godina od prvog filma serijala i pitanje je glasilo "Koliko će Arnold Schwarzenegger uvjerljivo ponoviti najvažniju ulogu karijere?". Trideset godina velik je vremenski odmak, svi znamo da je Terminator stroj i kao takav otporan na zub vremena. Vještim scenarističkim manevrom navedena nedoumica dobila je prihvatljivo objašnjenje i Schwarzeneggerovo pojavljivanje i "gluma bez glume" ima smisla.




U prvom dijelu filma redatelj i priča filma referira se na Cameronove filmove o Terminatoru. Cijela ekipa je na okupu, Terminator je ostario, ali ne i zastario, susreću se Kyle Reese i Sarah Connor, tu je i stari znanac T-1000 ovoga puta u interpretaciji južnokorejskog glumca Byung-hun Leeja. Redaju se akcijske scene, dijalozi koji Reesu i gledatelju objašnjavaju nove okolnosti i situaciju na terenu te možemo čuti i vidjeti čitav niz, manje ili više očitih, posveta prvom i drugom filmu iz serijala. Neke scene su kopirane iz originalnog filma, dojam je da  Taylor nije samo redatelj koji režira novi film u serijalu nego i istinski obožavatelj prva dva filma.
Problemi filma nastaju kada redatelj i scenaristi žele filmu odnosno serijalu donijeti nešto novo, nešto što će "Terminator: Genisys" opravdati kao legitiman nastavak "Sudnjeg dana". Taylor vrlo hrabro, ali i neuvjerljivo, kaotično revidira događanja iz Cameronovih filmova. Velik broj vremenskih pravaca ne donose ništa dobroga; teško je pohvatati maksimalno komplicirane konce radnje. Nepotrebno komplicirana priča preispituje i smisao snimanja eventualnih nastavaka. Beskonačnom jurnjavom kroz vrijeme može se promijeniti prošlost, budućnost i sadašnjost i novi filmovi serijala  mogu se "štancati" unedogled. Bez smisla i dramaturškog ishodišta, temelja.




Arnold Schwazenegger zabavan je i vrlo uvjerljiv u ulozi Terminatora. Novitet je "tata-kći" odnos Terminatora i Emilije Clarke kao Sarah Connor. Emilia Clarke nema akcijsku snagu kao Linda Hamilton, ali nova, "baby face" Sarah solidno funkcionira kao zamjena. U jednom trenutku filma Sarah govori Reesu "ovo je nova priča, zaboravi sve što znaš". U redu, Lindu Hamilton teško je zaboraviti, ali u novoj priči Emilia Clarke funkcionira sasvim dobro.
Jai Courtney podnošljiv u ulozi Kylea Reesa (nedostaje Biehnova histeričnost) dok je najveći glumački problem filma Jason Clark u ulozi Johna Connora. Clark, unatoč ožiljcima na licu, ne izgleda kao revolucionar, veliki vođa. Više je nalik nekakvom birokratu, čovjeku koji obavlja uredski posao.
James Cameron je u pravu; "Terminator: Genisys" jest pravi nastavak njegovih filmova o Terminatoru. Problem je što je "treći nastavak" daleko od razine prvog i drugog filma iz serijala.

OCJENA: 6




ponedjeljak, 13. srpnja 2015.

MALCI





REDATELJI: Pierre Cofin, Kyle Balda
GLASOVI: Sandra Bullock, Geoffrey Rush, Steve Coogan, Jon Hamm, Michael Keaton
TRAJANJE: 91 minuta
NAZIV ORIGINALA: Minions


Ponekad, ne često dogode nam se filmovi u kojima sporedni likovi postanu glavni igrači, ukradu najzabavnije ili najzanimljivije minute. Godine 2010 snimljen je "Kako je Gru ukrao mjesec?" (Despicable Me) zabavan crtić koji pripovijeda o zločestom Gru koji  počinje nepovratno mijenjati kada mu u život uđu tri male, slatke djevojčice. Tri godine kasnije film je dobio nastavak koji je bio komercijalno uspješniji od prvog filma (ukupna zarada filmova na svjetskim kino blagajnama iznosi više od milijardu i pol dolara). Bez obzira na zabavnog, zločestog Gruua i simpatične djevojčice prva asocijacija na spomenute filmove su Minioni ili Malci kako im je ime dodijelio domaći distributer. Minioni su mala, simpatična i nespretna žuta bića pomagači Grua koja su svakim pojavljivanjem izazvali smijeh na licima gledatelja. Njihova popularnost prelila se, između ostalih, i na društvene mreže te su Minioni dobili svoj film. Popularnost Miniona najbolje pokazuju rezultati na svjetskim kino blagajnama; film je u američkim kinima u prvom tjednu prikazivanja zaradio više od 115 milijuna dolara dok ukupna zarada filma u svjetskim kinima iznosi više od 250 milijuna.




"Malci" su prequel filmova u kojima je Gru glavni junak. Upoznajemo Minione koji su nastali kao jednostanični organizmi. Oni su nastali prije ljudi, prije dinosaura. Od početka postojanja traže samo jedno; zločestog gospodara kojem će vjerno služiti. Nakon nekoliko propuštenih povijesnih prilika Minione preuzima malodušje; nikako ne mogu pronaći pravog gazdu. U trenucima najveće depresije Kevin dolazi na ideju da ekipa krenu na put kako bi pronašli novog gospodara. Pridružuju mu se Bob i Stuart kreću na konvenciju najvećih svjetskih zlikovaca.....
Uvodne minute filma objašnjavaju nam porijeklo Miniona. Kao što je Forrest Gump, kroz susrete sa nizom povijesnih ličnosti, postao svjedok povijesti tako i Minioni svjedoče raznim povijesnim razdobljima. Napoleon, grof Drakula, pračovjek i dinosauri neki su od gospodara kojima su Minioni služili. Svi oni su loše završili zbog vjernosti i "pomoći" malih žutih sljedbnika. Postanak i povijesni pregled na žuti način uistinu je urnebesan i, za pisca ovih redaka, najzabaviniji je dio filma.




Koristeći zaraznu simpatičnost i duhovitost Miniona redatelji "podmeću", pokušavaju filmu dati i ozbiljniji ton. Računica je jasna i logična; najmlađim gledateljima i obožavateljima žutih beštija dovoljno je vidjeti Kevina i ekipu kako bi pogledali film. Ljubiteljima filma koji nisu (pre)veliki ljubitelji lika i djela Miniona film želi ponuditi i ozbiljnije tonove kako bi zatvorio krug i crtiću donio onaj često spominjani predznak "obiteljska zabava". Redatelji samo djelomično uspijevaju; "Malci" nemaju pixarovsku slojevitost i dubinu, ali teško se prisjetiti sličnog projekta u kojem cijela obitelj sudjeluje u pljački ili u kojem se održava konvencija najvećih svjetskih zlikovaca. U redu, cijela priča je "natopljena" žutom zafrkancijom, ali spomenuti detalji su važan dio filma.
Kevin, Stuart i Bob znatno bolje funkcioniraju kada se nalaze u društvu ljudskih likova. Njihova djetinja zaigranost i otkačenost su najupečatljivije kao suprotnost ljudskoj proračunatosti i zloći.




"Malci" imaju retro ugođaj (New York 1968), film se poigrava (ponegdje i blago ismijava)   britanskom povješću i tradicijom. Zabavne su i posvete koje film sadrži ("Beatlesi") kao i završni "blockbusterovski" obračun koji podsjeća na filmove poput "Godzille", "Pacific Rima" ili "Transformera". Animacija je (očekivano) vrlo dobra, "Malci" sadrže raskoš boja u kojoj dominira, pogodili ste, žuta.
Iako su "Malci" tematski ponešto ozbiljniji nego što se na prvu čini, film prvenstveno počiva na energiji, beskrajnoj simpatičnosti i duhovitosti malih žutih beštija. Koliko god analizirali i "čitali" film ključ svega je odgovor na jednostavno pitanje: Volite li Minione?. Pa tko voli....

OCJENA: 7




petak, 10. srpnja 2015.

POGREŠNA DOSTAVA




REDATELJ: Ritesh Batra
GLAVNE ULOGE: Irfan Khan, Nimrat Kaur, Liliete Dubey, Nawazuddin Siddiqui
TRAJANJE: 104 minute
NAZIV ORIGINALA: Dabba


The Lunchbox i podnošljiva lakoća komunikacije

Bollywood je jedna od najvećih filmskih industrija na svijetu. Na godišnjoj razini proizvede od šesto do osamsto filmova, što je u prosjeku za stotinjak filmova više od zapadnog mu brata Hollywooda. Bez obzira na veliku količinu snimljenih filmova i ne baš tako malenu bazu fanova na zapadu, vrlo su rijetki Bollywoodski filmovi koji uspiju ostaviti kakav-takav trag na zapadu. Jedan od njih je svakako The Lunchbox. Film prati priču Ile (Nimrat Kaur), žene koja nastoji začiniti, bolje rečeno, oživjeti vlastiti brak i zahladnjele odnose u istom na jedan vrlo jednostavan, ali svima prisan i razumljiv način-kuhanjem. Glavna misao vodilja joj je kako će svakodnevim slanjem užine mužu na posao rasplamsati njegove osjećaje koji su zapali u svojevrsni status quo, jer ljubav, naravno, „prolazi kroz želudac“. S druge strane objektiva nam se predstavlja Saajan Fernandes (Irrfan Khan), srednjovječni udovac  koji ne mari previše za svijet oko sebe, želi živjeti u osobnom balonu od sapunice dok obavlja posao sa što manjim doticajem s kolegama i ostalim ljudima oko njega. 



Gledajući film u režijskom smislu, Batra je odradio i više nego li solidan posao. Uvodeći nas u sam film koristi se kadrovima iz svakodnevnog života prosječnog Indijca gotovo u vidu neke vrste turističke razglednice koja se proteže kroz cijeli film između kadrova u kojima je glavni protagonist pismo, odnosno pošiljka hrane. Spomenuti ćemo ovom prilikom i podosta zanimljive scene koje gledamo iz vizure pošiljke, a istima je uloga što vjernije i suptilnije prikazati duh Indije. Na taj način redatelj smješta film u jedan konkretni prostorno-vremenski bazen. Glavni se protagonisti na samom početku ne izdižu poviše ostalih. U kojem smislu!? Dostavu  hrane nije monopolizirana na glavne protagoniste. Ostali ljudi/radnici također zaprimaju pakete, a između redaka možemo isčitati kako Ile nije jedina koja šalje užinu. Stječe se dojam kao da Batra na taj način želi ostvariti prisnost s gledateljem, kao da želi stvoriti atmosferu svakodnevnice s kojoj se svaki gledatelj (čovjek) može poistovjetiti. Tek nakon ovog poopćivanja gura u prvi plan naše protagoniste. Samu spoznaju o zamjeni pošiljke Batra donosi na vrlo interesantan način. Ostavlja gledatelju upitnik nad tjemenom, no isti se isto tako vrlo brzo razriješi te se može nastaviti gledati film u mirnom tonu.


The Lunchbox svoju priču priča pomoću pisama i svakodnevnom dostavom pošiljke. Ona je glavni motor za razvoj radnje, ali isto tako i za karakterizaciju likova. Nešto slično možemo vidjeti u filmovima Mad Max:Fury Road koji priča akcijom ili Ex Machina koja svoju radnju razvija sesijama. Za razliku od malo prije navedenih filmova, Lunchbox ne uspijeva do kraja u svom naumu te se u drugom djelu filma fokus prenosi na popratne stvari likova, a sam prvotni značaj pisama i pošiljke gubi svoj intenzitet što pomalo dovodi do razvodnjavanja same radnje. U sam film lijepo su ukomponirani komični trenuci; vic o Taj Mahalu, lik tete kojoj cijeli film čujemo samo glas i tome slično.
Karakterizacija glavnih likova je odlično odrađena. Događa se uz pomoću kratkih pisama i gotovo nezamjetnih događaja, što u kombinaciji čini vrlo suptilnu, ali kvalitetu karakterizaciju. Ile je žena koja (gotovo) očajnički želi nanovo pridobiti muževu ljubav. U takvoj situaciji, igrom slučaja, započinje dopisivanje s potpunim neznancem, otvara mu se u nadi „boljeg sutra“. Film u jednom trenutku biva obavijen dominantno ženskom perspektivom u kojoj više otkrivamo o osobnosti i situaciji u kojoj se Ile nalazi. S druge strane Saajan je introvertan, gotovo ga ne zanima ništa oko njega. Za razliku od Ile, on kroz film prolazi kroz neku vrstu razvoja. S obzirom na početnu i završnu točku filma njegova osobnos je podosta promjenjena. Kao glavne okidače promjene redatelj koristi ljubav te lik asistenta koji ga na neki način postupno otvaraju prema svijetu i ljudima. Njihova različitost odvijanjem filma biva poravnata, gotovo stopljena te ih se na neki način poistovjećuje što se vrlo lijepo može vidjeti kroz scene s ventilatorom, tjeranjem mušica itd. Crvena nit likova je tuga, oboje tuguju, no razlika je što Ile tuguje pored živih, a Saajan pored mrtvih.


Veličina filma leži u njegovoj aktualnosti i prikazu (realnih) životnih situacija u kojima se mnogo ljudi može pronaći. Živimo u virtualnom novo svijetu, komunikacija je u velikom broju slučajeva svedena na razgovor preko ekrana, nema interakcije niti živog doticaja s ljudima. Komuniciramo i otvaramo dušu ljudima koje nikada nismo vidjeli niti upoznali. Ovaj segment filma je izvrsno odrađen. Razlika je u tome što se film koristi pismom, a mi facebookom, twitterom...Bit ostaje ista dok se samo forma mjenja. Drugi značaj segment filma čini njegova realnost, prisnost i mogućnost poistovjećivanja svakog gledateljima s glavnim likovima u istom. Koketirajući s temema nesretne ljubavi, bijega od stvarnosti (svijeta), traženje utjehe  u ljudima bez lica čine ovaj film jednostavnim, ali i dubokim istovremeno. Za kraj spomenuti ćemo i nit vodilju, odnosno glavnu premisu koja obavija kako cijelokupni  film tako i likove u njemu. Ona se na neki način pretvara u filozofiju života Ile i Saajana kako film odmiče, a želi nam poručiti i ubaciti u svijest činjenicu kako nas i pogrešan vlak može dovesti na željeno odredište.

Autor recenzije: Nikola Fabijanić

OCJENA: 7.5


srijeda, 8. srpnja 2015.

ŠPIJUNKA




REDATELJ: Paul Feig
GLAVNE ULOGE: Melissa McCarthy, Jude Law, Jason Statham, Rose Byrne
TRAJANJE: 115 minuta
NAZIV ORIGINALA: Spy

"Život mi je katastrofa" - Susan Cooper


Susan Cooper (Melissa McCarhy) zaposlena je u Središnjoj obavještanoj agenciji SADa. Radi na tajnim i opasnim operacijama, ali daleko od akcije. Iako je završila terensku obuku, ona je analitičarka, posao obavlja iz ureda u Langleyu. Većina njezinih poslova povezano je sa misijama agenta Bradleya Finea (Jude Law). Susan je Bradleya desna ruka (točnije desno uho), osoba za vezu koja Bradleyu prenosi informacije i olakšava opasne terenske poslove. Tijekom zadnje misije Bradley je nestao i agencija mora pronaći zamjenu. Ulog je velik; nuklearno oružje moglo bi završiti u krivim rukama. Susan želi nastaviti istragu i traži od šefice odlazak na teren. Unatoč protivljenju agenta Ricka Forda (Jason Statham), odabrana je za prikupljanje podataka na licu mjesta. Susan, pod novim identitetom, odlazi u Pariz kako bi spriječila katastrofu.....




Na valovima uspjeha prošlogodišnje buddy "girl power" komedije "Specijalne agentice" (220 milijuna dolara zarade na svjetskim kino blagajnama) redatelj Paul Feig i glumica Mellisa McCarthy ponovo su udružili snage. Nakon filma "Kingsman: Tajna služba","Špijunka" je novi projekt koji se poigrava sa špijunskom tematikom. Ne, "Špijunka" nema subverzivnost i dubinu "Kingsmana", ali ima dovoljno filmskih aduta kojima zabavlja gledatelja.
Nakon odgledanih najava za film pisca ovih redaka zaintrigiralo je ime Jason Stathama u jednoj od glavnih uloga. Obzirom da je "Špijunka" najavljivana kao akcijska komedija (više komedija nego akcijska) Statham je zanimljiv i neočekivan izbor. U redu, ovo nije prvo glumčevo pojavljivanje u akcijskoj komediji; nastupio je Statham u trilogiji "Plaćenici", ali to su projekti u kojima je akcija na prvom mjestu, glumac je okružen legendama žanra i humor je (kroz dosjetke i komentare) podijeljen na velik broj likova. "Špijunka" nudi drugačiji raspored snaga; Statham je jedna od glavnih uloga i lik kojega tumači nije česta pojava u glumčevoj filmografiji. Međutim, glumac je vrlo dobro odradio posao. Lik Ricka Forda, ne pretjerano bistrog i lovačkim pričama sklonog obavještajca kojega užasava činjenica da žena odrađuje terenski posao, najzabavniji je u filmu. Statham ismijava i sprda se sa špijunskim i akcijskim junacima, primjetna je i doza samoironije, zafrkancije na račun dosadašnjih glumčevih uloga. Nakon vrlo dobre uloge negativca u sedmoj priči o brzima i žestokima uloga u "Špijunki" novi je pozitivni pomak u Stathamovoj karijeri.




Kada se zagrebe ispod površine "Špijunka" sadrži, na filmu često viđenu, poruku. Vjeruj u sebe, svoje mogućnosti i planovi će se ostvariti. Najvažnija figura filma je žena, čitljiv je feministički podtekst, glavni pokretači radnje su pripadnice ljepšeg spola (Susan, njena prijateljica Nancy, negativka Rayna koju tumači Rose Byrne partnerica Mellise McCarthy u "Djeverušama"). Susan Melissa McCarthy puno je uvjerljivija u trenucima kada je otrovna, nabrijana terenska agentica nego uredska radnica sklona sažaljevanju. Poput filmova o Jamesu Bondu radnja filma odvija se diljem svijeta (Italija, Madžarska, Francuska, Bugarska...). "Špijunka" sadrži pristojan broj uspjelih štoseva posebno kada se redatelj šali na račun špijunsko-akcijskog žanra. Kada su u pitanju duhovite situacije povezane sa Susan i njenim nezadovoljstvom sa poslom (prisutne u prvom djelu dio filma) stvari često postaju predvidljive, humor se reciklira i ponavlja.





"Špijunka" je natrpana podzapletima i likovima što rezultira prevelikim brojem minuta filma. Gotovo dva sata trajanja ipak je previše. Akcijske scene filma su dobro izvedene, lokacije na kojima su snimane autentične su i atraktivne. Osim Melisse McCarthy i Stathama od glumačke ekipe treba spomenuti i Peter Serafinowicza u ulozi talijanskog agenta Pepea. Lik koji jest pomalo stereotipan, ali i zabavan i duhovit.
Bez obzira na neujednačenost i previše minuta trajanja, "Špijunka" je zabavno filmsko iskustvo. Nastavak slijedi.

OCJENA: 7


nedjelja, 5. srpnja 2015.

ŽENA U ZLATU





REDATELJ: Simon Curtis
GLAVNE ULOGE: Helen Mirren, Ryan Reynolds, Daniel Bruhl, Tatiana Maslany, Katie Holmes, Jonathan Pryce, Charles Dance
TRAJANJE: 110 minuta
NAZIV ORIGINALA: Woman in Gold


Drugog rujna 1945 godine na američkom brodu USS Missouri potpisana je bezuvjetna kapitulacija Japana. Nekoliko mjeseci ranije kapitulirala je i Njemačka, fašistička Italija otišla je u povijest dvije godine ranije. Nakon prestanka borbi čovječanstvo se suočilo sa posljedicama najvećeg krvoprolića u povijesti. Milijuni poginulih i nestalih vojnika i civila, izbjeglice, čitave obitelji izbrisane sa lica Zemlje. Svijetu su se dogodili genocidi, ekocidi, urbicidi i kulturocidi. Upravo je kulturocid tema novog filma redatelja Simona Curtisa ("Moj tjedan s Marilyn"). Za razliku od prošlogodišnjeg "Odreda za baštinu" koji je prikazao uspješno spašavanje umjetnina tijekom trajanja rata, "Žena u zlatu" bavi se događanjima nakon rata. Riječ je o sudbinama umjetničkih djela (procjenjuje se da oko 100 000 umjetnina nikada nisu vraćene vlasnicima) i njihovih vlasnika nakon prestanka sukoba.




Radnja filma, temeljena na istinitoj priči, počinje ovako: Austrija je odlučila razmotriti zahtjeve za vraćanjem umjetnina koje su nacisti oteli tijekom Drugog svjetskog rata. Rat je završio, umjetnička djela ostala su u muzejima, nekea od njih i zauvijek obzirom da njihovi vlasnici više nisu među živima. Jedna od najvrijednijih oduzetih umjetnina  je "Portet Adele Bloch Bauer I" Gustava Klimta naslikana pa narudžbi bogatog bečkog Židova Ferdinanda Bloch Bauera . Nacisti su oteli sliku (koja je bila dio bogate umjetničke zbirke Bauerovih) i nakon rata ona je ostala izložena u Beču kao vlasništvo Austrije. Jedina preživjela nasljednica je Maria Altman (Helen Mirren) nećakinja Bloch Bauerovih. Gospođa Altman, sada državljanka SAD, uzima odvjetnika, mladog Randola Schoenbera (Ryan Reynolds) i kreće u pravnu bitku za povrat umjetnine.....





Ambicioznost "Žene u zlatu" može se prepoznati u odabiru glumačke ekipe. Većina likova filma "pokriveni" su zanimljivim glumačkim imenima. Charles Dance, Daniel Bruhl i Katie Holmes tumače sporedne likove, užitak je gledati Tatianu Maslany koja je svoj ogromni glumački potencijal pokazala u televizijskoj seriji "Siročad" (Orphan Black) u ulozi mlade Marie Altman. Glavne uloge filma pripale su Ryanu Reynoldsu i Helen Mirren. Ovdje dolazimo do prvog problema filma. Reynolds i Mirren odnosno likovi koje tumače podsjećaju na Judi Dench i Stevea Coogana iz priče o Philomeni. Slučajni partneri, različitih generacija, koje slučajevi na kojima rade zauvijek zbližavaju. Dok je Coogan bio dostojan partner Judi Dench, Ryan Reynolds ne može stati u istu rečenicu sa Helen Mirren. Od prvog susreta Mirren "krade" film i glumački je dominantna mlađem kolegi. U redu, odvjetnik Schonberg je mlad i neiskusan stoga i kao lik filma ponešto inferioran Mariji, ali Reynolds u niti jednom trenutku nije uspio definirati lik i dostojno parirati glumačkoj partnerici. Glumac često izgleda impresioniran ponekad i zbunjen pored Helen Mirren.
Tematika filma je intrigantna i vrlo zanimljiva. Sudbina otetih umjetnina u periodu kada su milijuni ljudi gube živote isprva izgleda nebitno. Međutim, vrijednost umjetničkih djela koje su nacisti ukrali nije samo novčana; one su dio naslijeđa i identiteta obitelji koje je nacistički režim nastojao prebrisati kao da nikada nisu postojale. Uspomena i emotivna vrijednost.




Redatelj je ritam i radnju filma razvodnio (pre)čestim flashbackovima. Curtisu je jako stalo da pokaže dolazak nacista na vlast te okolnosti pod kojima je "Žena u zlatu" oteta. Dio filma koji ne donosi ništa novo, neviđeno. Stvari bolje funkcioniraju kada pratimo borbu gospođe Altman i mladog odvjetnika za povrat umjetnine. Curtis je imao priliku radnju odvesti u nekoliko, potencijalno vrlo zanimljivih i potencijalno provokativnih, dramaturških pravaca, ali površnost i nedostatak minuta (ponajviše zbog spomenutih odlazaka u prošlost) nisu dopustili intrigantniji film. Utjecaj slučaja na odvjetnikovu obitelj, moralno dvojbeno opiranje i borba države Austrije da slika ostane na njenom teritoriju te pitanje koliko je "Portret Adele Bloch Bauer" gospođi Altman emotivno važan ili je tu prisutna i želja za bogaćenjem samo su neki od detalja koji su u filmu spomenuti, ali nisu detaljnije razrađeni.
Film sadrži nekoliko vrlo neuvjerljivih, patetikom pretjerano nabijenih scena. Teško je povjerovati u svojevrsnu katarzu koju mladi odvjetnik doživljava kod spomenika nacističkim žrtvama. Iako mlad Randol Schoenberg je i prije navedenog trenutka znao za stradanja u Drugom svjetskom ratu tako da scena izgleda prilično proračunato.
"Žena u zlatu" je film velikih ambicija, ali slabašne realizacije. Glavni adut, vrijednost filma je izvrsna Helen Mirren.

OCJENA: 6



srijeda, 1. srpnja 2015.

SAMBA



REDATELJI: Olivier Nakache, Eric Toledano
GLAVNE ULOGE: Omar Sy, Charlotte Gainsbourg, Tahar Rahim, Izia Higelin,
TRAJANJE: 118 minuta


Godine 2011 francuski filmaši Olivier Nakache i Eric Toledano ujedinili su snage i snimili emotivnu, duhovitu, na istinitim događajima temeljenu filmsku priču o neobičnom, neuobičajnom prijateljstvu kvadriplegičara Phillipea (Francois Cluzet) i Drissa (Omar Sy). "Nedodirljivi" su na prepad osvojili publiku i ostvarili fantastičan komercijalni uspjeh (zarada u svjetskim kinima iznosi više od 400 milijuna dolara). Film je prikazao rijetko viđeni odnos između invalida i njegovog slučajnog njegovatelja,  drugačiji od većine filmova slične tematike koji se često "guše" u klišejima i stereotipima. Ljubitelji filma prepoznali su iskrenost "Nedodirljivih" i legenda je rođena. Nakon uspjeha "Nedodirljivih" Nakache i Toledano odlučili su da kao slijedeći projekt realiziraju ekranizaciju književnog predloška "Samba pour la France" francuske spisateljice Coulin Delphine. Redatelji nisu željeli mijenjati pobjedničku momčad; glavnu ulogu dobio je Omar Sy (koji je počeo graditi i hollywoodsku karijeru nastupima u "Jurskom svijetu" i "Danima buduće prošlosti") i samba je mogla početi.




Samba Cisse dobio je ime po brazilskom plesu. Međutim njegov život daleko je od veselja, pjesme i plesa. Desetak je godina prošlo otkada je Samba napustio Senegal i došao u Francusku. Iako je cijelo desetljeće proveo u Europi Samba nije dobio "papire"; trenutno radi u restoranu kao pomoćni radnik i nada se stalnoj dozvoli boravka. Dio zarade šalje obitelji u Senegal, želja mu završiti školu i postati kuhar. Događaji se ne odvijaju prema Sambinom planu; Senegalac završava u centru za imigrante. Obzirom da je "ilegalac" prijeti mu povratak u Senegal. Jedine koje Sambi žele pomoći su volonterke koje rade u centru, Manu (Izia Higelin) i kolegica Alice (Charlotte Gainsburg)...
Tjednima smo svjedoci izbjegličke krize u kojoj tisuće ljudi bježe iz Afrike te Bliskog Istoka i pokušavaju pronaći novi, bolji život u Europi. U panici, europske zemlje pokušavaju odrediti kvote (broj izbjeglica koja bi svaka zemlja trebala primiti), spominju se zidovi na granicama Europske unije. Jedan od argumenata za podizanje zidova jest navodna opasnost od infiltracije terorista u izbjegličke redove. Situacija sa izbjeglicama je prilično kaotična i obzirom na razvoj situacije mogla bi u budućnosti postati još veći problem. Dio priče o ilegalnim imigrantima prikazali su redatelji filma. Nakache i Toledano gađaju "u sridu"; većina imigranata i izbjeglica (bez obzira odakle dolaze) imaju samo jedan motiv i želju. Bolji život.




"Samba" ima prepoznatljiv redateljski rukopis. Kao i u "Nedodirljivima" izmjenjuju se tematski ozbiljnije minute sa duhovitim situacijama. Za razliku od "Nedodirljivih" Nakache i Toledano su napravili film koji nudi manje optimizma i ponekad tijekom gledanja ostavlja gorak okus u ustima. Jedan od najboljih primjera za navedenu tvrdnju je dio filma u kojem se Manu i Alice gube u prijevodu, ne uspijevaju razumijeti zahtjeve prisutnih imigranata. Duhovita i zabavna situacija i većini gledatelja će izmamiti osmijeh na lice. No nakon nekoliko trenutaka smijeha otkriva se surova stvarnost. U prostoriji rješavaju se (posredno ili neposredno sasvim je svejedno) sudbine, egzistencije ljudi iz svih krajeva svijeta.
Navedena scena najbolje opisuje "Sambu". Nakon "lakih nota", duhovitih scena dolaze ozbiljni trenuci filma i obratno; nakon teških minuta redatelji relaksiraju radnju sa humorom. Formula koja, većim dijelom film, funkcionira vrlo dobro.





Osim snažnog socijalno-političkog podteksta okosnica "Sambe" ljubavna je priča. Redatelji spajaju suprotnosti koji imaju (barem) jednu zajedničku osobinu. Samba i Alice su razočarane,ranjene duše u potrazi za srećom. Različiti su razlozi njihovog nespokoja; on je pobjegao iz Senegala u potrazi za poslom i boljim životom koji je samo djelomično pronašao. Prijeti mu povratak i to je razlog njegova nemira. Ona je imala bolji život, posao, ali je "izgorila". Pritisak i način života koji ne poznaje prijatelje, obitelj i previše slobodnog vremena Alice je skupo platila. Dvije duše koje trebaju jedna drugu.
Omar Sy ponovo je opravdao povjerenje redatelja. Uvjerljivo je interpretiro Sambu, čovjeka koji pokazuje kako izgleda borba za preživljavanje. Charlotte Gainsburg vrlo dobra, pravi izbor redatelja za ulogu Alice. Kroz njen lik redatelji progovaraju o načinu života u zapadnom svijetu. Treba spomenuti i francuskog glumca Tahara Rahima koji je izvrstan u ulozi Sambinog "kolege" Wilsona.
Možda će zbog svega napisanog u tekstu izgledati da je "Samba" (pre)ozbiljan film, težak za gledanje. To je samo djelomično točno. Film ima stila, humora i duhovitih situacija. Međutim, piscu ovih redaka znatno su upečatljivije scene koje govore o Sambinim donekle i Alicinim problemima, borbom za preživljavanjem (materijalnom i emocionalnom). Posebno se to odnosi na finale filma kada redatelji prikazuju skupu, preveliku cijenu Sambinog ostanka u obećanoj zemlji.

OCJENA: 8