četvrtak, 25. svibnja 2017.

MOJE LIJEVO STOPALO




REDATELJ: Jim Sheridan
GLAVNE ULOGE: Daniel Day-Lewis, Brenda Fricker, Fiona Shaw
TRAJANJE: 103 minute
NAZIV ORIGINALA: My Left Foot: The Story of Christy Brown
GODINA PROIZVODNJE: 1989

"Slomljeno tijelo nije ništa u usporedbi sa slomljenim srcem." - Mrs. Brown

Biografski filmovi su žanr koji vjerovatno najbolje prolazi kod publike. Bez obzira radi li se o kvalitetnim ili jako lošim filmovima oni uvijek iza sebe imaju istinitu često inspirativnu priču, a to je nešto što ljudi/publika jako cijene jer ona u njima budi poštovanje, suosjećanje i slične emocije.
Takav film (u ovom slučaju kvalitetan) je i „Moje lijevo stopalo: Priča o Christyju Brownu“ (My Left Foot: The Story of Christy Brown) iz 1989.godine s Daniel Day-Lewisom u glavnoj ulozi. Rađen u britansko-irskoj produkciji film prati život i borbu Christyja Browna – Irca koji od rođenja ima cerebralnu paralizu, a jedina stvar nad kojom može upravljati je lijevo stopalo. Redatelj ovog djela je Jim Sheridan („U ime oca“), film je snimljen po istoimenoj knjizi, te su neki dijelovi zapravo fikcija.


Početna scena, u kojoj se vidi samo lijeva noga kako traži, izvlači i ubacuje ploču u gramofon, automatski vas veže za ekrane i baca u srž radnje i Christyjeve borbe. U pozadini počinje svirati klasična glazba - važno je naglasiti da je glavni i odgovorni za soundtrack filma slavni Elmer Bernstein („Sedam veličanstvenih“, „Ubiti pticu rugalicu“, „Veliki bijeg“...).
Film kronološki prati Christyjev život od rođenja pa do odrasle dobi. Posebno teško je bilo njegovo djetinjstvo gdje je bio izrazito vezan uz mamu koja ga u jednom trenutku uspoređuje sa flasterom, ali nikada nije digla ruke od njega, za razliku od njegovog oca koji rješenja traži u alkoholu. U tom prvom dijelu filma Christyja u svakodnevnim situacijama (nerazumijevanje, nemogućnost izražavanja, nenaklonost susjeda i oca...) odlično glumi Hugh O'Conor.
Drugi dio filma s Daniel Day-Lewisom započinje proslavom Christyjevog 17. rođendana gdje se glavni protagonist muči s gašenjem svjećica na torti. Od tog trenutka pa sve do kraja, Day-Lewisova uloga je bolja i bolja (s razlogom je neki svrstavaju među najbolje filmske uloge svih vremena). Christy u tom periodu prolazi različite zgode: od igranja nogometa sa djecom u susjedstvu i pucanja penala iz ležećeg položaja, preko krađe ugljena i nebrojenih svađa sa ocem, pa sve do prve simpatije kojoj je nacrtao crtež svojom lijevom nogom što je ujedno označilo i početak njegove slikarske karijere. Njegov talent prepoznala je i doktorica Eileen (odlična Fiona Shaw; „Harry Potter“) koja mu počinje pomagati u svakodnevnim aktivnostima: potiče ga na čitanje, uči razgovjetnije pričati, pomaže mu u organiziranju izložbi... Posljedica svega je da se Christy zaljubio, no Eileen je zaručena. Nakon toga počinje crna faza njegovog života: samoća, zapuštanje, opijanje, neuspjeli pokušaj samoubojstva, te odustajanje od slikarstva. No uz pomoć obitelji (prije svega majke čiju ulogu, također odlično, tumači Brenda Fricker) sve se vraća u normalu, a Christy uz pomoć brata i svoje lijeve noge počinje pisati knjigu o svom životu. 800 funti (tadašnja prosječna godišnja plaća njegova oca) koje je zaradio od knjige ostavlja mami, a na samom kraju filma, na jednoj od njegovih izložbi i predstavljanja upoznaje djevojku po imenu Mary s kojom izlazi na večeru.


Film je (potpuno zasluženo) osvojio dva Oscara: Daniel Day-Lewis za najbolju glavnu, a Brenda Fricker za najbolju žensku sporednu ulogu. Prijem od strane publike i kritike je bio i ostao fenomenalan iako je film danas djelomično pao u zaborav (ponajviše zbog fenomenalnih Day-Lewisovih uloga koje su uslijedile: „U ime oca“, „Posljednji Mohikanac“, „Bande New Yorka“, „Bit će krvi“, „Lincoln“...). Na Rotten Tomatoesu kritika ga je ocjenila sa 97%, a publika sa 92%, dok na IMDb-ju ima ocjenu 7,9 odnosno 97 na Metacriticu.

Autor recenzija: Domagoj Bencun